Nezavisni stav

Pobeda nad pobedom

Aleksandar Vučić u Turskoj, pa u Moskvi, Vojislav Šešelj nadomak Hrtkovaca, Tomislav Nikolić u Kragujevcu, dok njegova supruga prima gradsko priznanje za humanitarni rad koje dodeljuje gradska uprava koju vodi njihov sin Radomir, gradonačelnik Kragujevca. Ministar spoljnih poslova Ivica Dačić prepucava se sa hrvatskim premijerom Andrejom Plenkovićem tako uspešno da slika ministra vojnog Aleksandra Vulina gotovo bledi.

Na Dan pobede nad fašizmom Moskva organizuje vojnu paradu, Evropa niz manifestacija kojima se slavi istovremeno pobeda nad fašizmom i temelj sadašnje Evropske unije.

Mora se reći, nekada snažan, danas pomalo klimav, ali drži se uprkos osionim naletima preobučenih fašista na mnogim evropskim kotama.

U Hrvatskoj je tako nikao još jedan spomenik ratnom kardinalu Alojziju Stepincu. Zauzvrat, u Srbiji su, izgleda, profesionalni vojnici Vojske Srbije salutirali pred spomenikom četničkom vođi Draži Mihailoviću.

I dok se sve to događalo, manje-više bez stvarnih događaja, u Kosjeriću u zapadnoj Srbiji jedan otac-neotac zaklao je suprugu pred njene troje dece. Toliko je stravično samo po sebi da se čak može poverovati tabloidima koji navode da je pre klanja rekao: "Sad ćete da vidite kako vam koljem majku!". Jedno od te troje dece, trogodišnji dečačić, njegov je sin, a dvoje starije dece su njena iz prethodnog braka. Čiji je otac preminuo. Horor zaokružuje činjenica da je žrtva - osoba s invaliditetom.

E, pitaće se neko, kakve veze imaju Dan pobede nad fašizmom, Šešelj, raspevani Dačić i dva surova zločina koja imaju etiketu porodičnog i partnerskog nasilja? Pošteno, nemaju direktno nikakve, posebno što je aktuelna vlast u Srbiji prošle godine usvojila Zakon o suzbijanju porodičnog nasilja, čijim se skoro jednogodišnjim rezultatima ponosi. I ne treba to uzeti olako jer je blagovremenom intervencijom raznih organa predupređeno mnoštvo batina, a verovatno i pokoje ubistvo.

Pa, ipak, tokom prvog kvartala ove godine i majske sedmice pride u Srbiji je u porodičnom i partnerskom nasilju ubijeno više žena nego čitave prošle godine.

I pokoje detence, kao ovo nerođeno. Iza njih je ostalo desetine siročića, od kojih su neka bila primorana da gledaju oca-neoca kao ubija njihovu majku. Njima i stari i novi zakonski paragrafi ama baš ništa ne znače - ući će, kako se to kaže, u sistem, menjati domove i staratelje i nikada više neće osetiti toplinu roditeljske ruke. Nesumnjivo da će neki od njih i sami, suočeni tako rano sa nasiljem, postati nasilnici ili, što je takođe često, žrtve nekog drugog okrenutog nasilju kao što je bio njihov otac.

Na ovom mestu je tokom godina vaša hroničarka zabeležila mnogo drastičnih slučajeva porodičnog nasilja u kojima su i deca direktne žrtve; slika tog zla je, da ne bude zabune, slična i u okolini, a malo-malo stižu stravične vesti i iz belog sveta, razvijenog i nerazvijenog ravnopravno. I tamo se svuda neki ljudi trude da nasilja ne bude, a neki ga prosto i prizivaju i praktikuju.

Ali, svoje žrtve su najbolnije, posebno kad su one koje nisu u stanju da se odupru, kao zlosrećna dečica i njihove majke iz ove hronike. Ako za tren ostavimo po strani sistem, moramo se zapitati šta radi društvo? A društvo smo svi mi, vi što listate ovaj tekst na kompjuteru, mobilnom ili u "Nezavisnim", ja koja pišem, braća i sestre, tetke, ujaci, prvi i malo dalji komšija. Da, da, i policajac, socijalni radnik, učiteljica, lekarka, sudija. Dokle će(mo) da zatvaraju(mo) oči i posle sa suzama ili besom prepričavati kako je jadna žrtva baš svašta preživela od svog sumanutog izabranika.

Hoće li se neka baka nerođenog unuka ili unučice, pred čijim očima je majka zaklana, zastideti što im nije pomogla ili se bar prisetiti kako je sopstvenu kćerku vaspitala? Da trpi, da ne sramoti porodicu?

Hoće li se medijski moguli i njihovi kvaziurednici ikada zapitati koliko zla poseju scene nasilja, prostaštva, nepoštovanja pre svega žena, koje obilato nude u obliku tzv. rijaliti programa i na naslovnicama? I hoće li nadležni za kontrolu tih programa i sadržaja zadrhtati i bar na tren se zapitati kad čuju da je tamo negde opet neko nekoga masakrirao - koliko je njihova beskonačna tolerancija prema sramnim medijskim proizvodima doprinela atmosferi zla i nasilja? 

Hoće li se, na kraju, svako od nas zapitati što nije zastao kad je video suzu u dečjem oku?

I opet će neko pitati kako onaj naš prvi pasus ima veze s ostalima?

Ima i te kako, jer je vlast ona koja uz žezlo moći preuzima i breme odgovornosti ili bi bar tako trebalo da bude; njeno je i da ne dozvoli promociju nasilja i da ga spreči u svakom obliku i da kazni efikasno. U skladu sa zakonom, naravno. A zakona ovde ne manjka. Ali, kako da vlast spreči nasilje kad je i sama sklona i verbalnom, a povremeno i neverbalnom maltretiranju svih koji nisu baš saglasni sa postulatima moći i sreće koju im nudi? Kako kad pravdu koristi selektivno kao sopstveni mač ne Justicijin?

Kako kad je zauzeta važnijim poslovima od ovih "porodičnih"?

Kako kad je u stanju ako treba i godinama da čuva i krije odgovorne ili bar osumnjičene samo zato što su, eto, "naši"? A čim su naši zaštićeni su, nema veze da li lažu, kradu, kleveću, batinaju, ruše tuđe kuće, seju mržnju prema drugima i drugačijima.

Danas je Dan pobede nad fašizmom. U Srbiji se mahom ne slavi, poneki se venac negde položi, poneka priredbica zgodi, ali ni govora nema da se mladi i malo manje mladi uče o tome šta se dogodi svetu i narodima kad zlo podivlja od sile i moći.

Jer, ako bi to naučili, možda bi se nečija ruka zaustavila pre nego što zada poslednji udarac nekom manje snažnom. A još bolje pre prvog. Ali, ništa od toga, kao da je Dan pobede sa svim vrednostima naprosto pobeđen.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije