Rasprava o Strategiji obrazovanja u RS od 2016. do 2021. godine otvorena je prije nego se našla na dnevnom redu pred poslanicima, jer dio akademske zajednice u potpunosti osporava ovaj dokument.
Vlasnici privatnih visokoškolskih ustanova, koje su akreditovane za rad, nisu učestvovali u finalnoj izradi dokumenta, iako im se ograničava broj studenata, odnosno nagovještava ukidanje određenih smjerova.
Strahuju od institucionalne diskreditacije, što bi se moglo odraziti i na sve druge fakultete u privatnom vlasništvu, odnosno samo osnažiti povjerenje u "državno obrazovanje".
Međutim, ako se Ministarstvo poziva na podatke sa Zavoda za zapošljavanje (prema kojima samo 1.598 diplomiranih pravnika čeka na posao, zbog čega se zvanje pravnika, medicinskih radnika, vaspitača i profesora razredne nastave više neće moći steći na privatnim fakultetima), neko će morati odgovoriti na pitanja:
- kojim se to parametrima RS vodi(la) kada je u pitanju strateško planiranje visokog obrazovanja u odnosu na kadrovske potrebe na tržištu?
- ko će prihvatiti odgovornost za "lošu procjenu" i ekspanzivno otvaranje na desetine univerziteta, fakulteta i visokoškolskih ustanova u privatnom vlasništvu u Banjaluci, ali i u Bijeljini, Doboju, Gradišci ili Sokocu i to sa važećim akreditacijama za rad ?!
- ukoliko su do sada sve stečene diplome "privatnog obrazovanja" neupitne, da li će isprofilisani kadrovi moći nadoknaditi i nedostatak redovnih profesora na državnom univerzitetu?
Stepen upotrebne vrijednosti zvanja, posebno izvan (geografskih) okvira u kojima je stečeno, čini mi se da je ključno pitanje.
Ulaganje u naučna istraživanja, otvoreniji i savremeniji program rada, afirmacija kritičkog promišljanja, intelektualna konkurentnost u svjetskim razmjerima...
To su parametri pred kojima smo poraženi i nijedna strategija nije dovoljno dobra, ako ih zanemari.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.