Potpuna apatija i izostanak bilo kakve građanske inicijative su skoro zaštitini znak, brend Dobojlija. To se moglo još jednom potvrditi na javnoj tribini na kojoj sam na prste jedne ruke mogla nabrojati one koji su došli da postave pitanje poslanicima, a da nisu članovi neke od partija ili su na ulaznim vratima stranaka.
Da je neko sa strane zalutao u salu Skupštine grada pomislio bi da je poziv građanima da dođu na javnu tribinu uspio jer su sva sjedeća mjesta bila popunjena. Ali odmah na ulazu u objekat oči su boli SDS-ovi aktivisti, koji se zaista mogu pohvaliti zavidnom partijskom disciplinom, pa gdje šefovi okom, oni odmah tu skokom. Da ne bude zabune, i SNSD-ovi su došli da podrže svog poslanika, ali u manjem broju, dok su pristalice DNS-a i SDA u odnosu na broj prisutnih bili na nivou statističke greške. Tako se stvorila iluzija da su građani zaista došli da u godini koja nije izborna razgovaraju sa svojim izabranim predstavnicima u Narodnoj skupštini RS.
Međutim, pitanja su postavljali stranački aktivisti koji su vjerovatno prije tribine popili kafu s nekim od poslanika i smislili sugestivna pitanja na koja bi odgovori bili afirmativni po onog ko ih daje. Ruku na srce, većina pitanja više je bila adresirana na lokalnu zajednicu, a ne na najviši zakonodavni organ u RS. A i mnoge teme koje su otvarane nemaju dodirnih tačaka s poslanicima, nego su u djelokrugu rada izvršne vlasti u RS, ali šta je tu je. Suština je da u Doboju ne postoji vox populi, bar ne u onom izvornom smislu. U ovom gradu se ni koncert ne može tako lako organizovati, a kako tek neki građanski skup?
Ljudi su nezadovoljni, ali ne bi to javno rekli ni da im neko zabada eksere pod nokte. Jednostavno je tako. Čini mi se nigdje kao ovdje. U Doboju je najteže uraditi anketu na ulici. Ukoliko ne dobace "nemoj mene, molim te, ne smijem zbog posla", onda građani rade trijažu medija. Podijele ih na "režimske" i "naše" i onda vagaju hoće li ili ne iznijeti svoje mišljenje. Sjedište ovih prvih je u Banjaluci, i to u većini slučajeva nije poželjno, a drugi se finansiraju iz gradske kase.
A ko finansira poslanike u Narodnoj skupštini RS? Svi mi, htjeli to ili ne. Pa, kad već kao poreski obveznici izdvajamo pare za njihove zavidne plate, valjda ih možemo jednom u četiri godine pitati kako troše glasove koje su dobili na izborima.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.