Marinko ima 23 godine i odrastao je u okolini Mrkonjić Grada. Od malih nogu učili su ga da svoje ciljeve mora ispunjavati pošteno. I da će mu debljina novčanika zavisiti od veličine žuljeva na rukama.
Naučen je i da sunce nigdje ne grije kao kod svoje kuće. Ne znam nikoga ko voli svoj zavičaj kao on. Mlad se oženio, ima dvoje prelijepe djece i time je njegova ljubav prema otadžbini dodatno porasla.
Ali, on danas, silom prilika, za volanom kamiona gazi evropske drumove. Srećniji od njega, kada se svojoj ženi i djeci vraća iz Slovenije, ne postoji, niti tužniji kada napušta kućni prag.
On je morao da ode. I on je tek član u armiji omladine koja napušta državu u potrazi za boljom budućnošću.
Znatno bolje vrijeme u BiH može doći, ali, u najboljem slučaju, za koju deceniju, ili, ako nastavimo da se (ne) razvijamo ovim tempom - dva vijeka.
Naime, Evropska banka za obnovu i razvoj iznijela je procjene po kojim će državama zapadnog Balkana trebati i do 200 godina da bi dostigle standard kakav je u EU. Pazite, u pitanju je ozbiljna finansijska institucija, čijim predviđanjima moramo vjerovati.
Dok BiH puževim korakom gazi ka evropskom standardu, oni koji je mogu pogurati naprijed - odlaze, a ostaju stari, iznemogli, čija je kičma slomljena u decenijama iza nas.
Mlade ljude niko ne zadržava, jer njihov odlazak smanjuje procenat nezaposlenosti na našim evidencijama. Pune nam mozak problemima koji ne postoje, da ne bismo pitali kada će plate biti veće, a troškovi života manji.
I što je najgore, to kod nas prolazi. Nasjedamo. Kao djeca. Neće ovdje biti bolje ni za 400 godina. Marinko to nije mogao čekati.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.