U poslijeratnom periodu Tuzlanski kanton postao je prepoznatljiv po radničkim protestima koji traju i traju.
Kriminalna privatizacija uništila je mnoge fabrike, zatvorila hiljade radnih mjesta i hiljade porodica ostavila u neizvjesnosti. Stečaj ih je dokusurio. Smjenjivale su se vlade u kantonu, smjenjivali ministri, smjenjivala obećanja. Problemi su ostali. Nakon privatizacije, došao je na red stečaj. Kantonalnoj vladi činilo se to kao najbolje rješenje da skloni radnike s ulice, smiri strasti i svakodnevne proteste. I radnicima se činilo da će se konačno riješiti njihov status. Međutim, problem je zakomplikovan još više, jer je zakon o stečajnom postupku Ustavni sud proglasio neustavnim i ponovo se sve vratilo na početak. Radnici održavaju proteste jer nisu izmirena dugovanja koja im garantuje stečajni postupak. Čeka se novi zakon. Radnici ponovo čekaju Godoa.
Ali ne daju im više ni da na miru čekaju. Deset godina traje mirno okupljanje pred zgradama pravosudnih institucija u Tuzli tražeći da se procesuiraju odgovorni za uništavanje firmi. Prije nekoliko godina naloženo im je da se maknu odatle. Prešli su preko puta, na obližnji plato banke. Svake srijede, sat vremena, mirno su izražavali svoje nezadovoljstvo novinarima koji su ih jedini posjećivali. Međutim, sada im je i to onemogućeno. Policija im to ne dozvoljava, po nalogu većih sila.
Ogorčeni su na Kantonalnu vladu, za koju smatraju da je stvorila policijsku državu, da policija, umjesto kriminalaca, proganja njih, obespravljene, napaćene, sluđene radnike. Očajni su jer nemaju kome da se obrate kad ih "kadija tuži, kadija im sudi“.
Vlastodršci tvrde da kanton ide naprijed. Nisu u koži radnika koji ima preko 60 godina, više od 30 godina staža, porodicu koja čeka njegovu platu koja neće doći. Iz kožne fotelje ne može se osjetiti strah i neizvjesnost u očima ljudi koji posude pare za kartu da bi došli na protest.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.