Nezavisni stav

Trauma ne blijedi

Jezivi zvuk sirene svakog 15, ali ne samo maja, budi u nama Dobojlijama uspomene na traumu koju smo preživjeli. Naravno, moji sugrađani čija je imovina potopljena imaju najviše razloga da se s tugom prisjete dana kada im je vodena stihija uništila višegodišnji trud. Zato nije ni čudo što im i četiri godine kasnije naviru suze od pomisli na te kataklizmične dane, na osjećaj bespomoćnosti i nemoći pred silom koja je nosila sve.

Tragova od poplave na objektima je sve manje, ali na dušama stanovnika neće izblijedjeti dok god su živi. Iako možda zvuči kao floskula, ovdje se ljudi zaista plaše jake kiše, jer ona im je prije četiri godine bila uvertira u potop grada, koji se u svojoj novijoj istoriji deset puta suočavao sa vodenom stihijom. Međutim, nijedna od njih nije bila tako dramatična kao 2014, kada je život izgubilo jedanaest Dobojlija. To je zapravo najveća tragedija jer kuće, stanovi, garaže su obnovljeni, ali izgubljeni životi se ne mogu vratiti. Nije to samo 11 osoba, muškaraca i žena, to je 11 porodica zavijenih u crno.

Ali, nažalost, njih se danas malo ko sjeti. Dva-tri vijenca položena na spomen-ploču (o kojoj bi se imalo štošta reći, ali ne ovog puta), na koju su upisana njihova imena je jedini način na koji je obilježena godišnjica njihovog, ali i stradanja cijelog grada. Ove godine nije bilo ni onog famoznog dokumentarca o poplavama, koji smo tri puta gledali, ali jeste upozorenja da ni lokalne, ali ni republičke institucije ne smiju dozvoliti bilo kakvu gradnju u plavnom pojasu.

  O odgovornosti za izgubljene živote i milionsku štetu niko ni riječi. Ni ove, ni prethodnih godina. To najviše iritira Dobojlije. Stiče se utisak da niko nije kriv, nego, eto, desilo se. A to što se desilo nije se možda moglo spriječiti, ali se moglo ublažiti. Ona famozna sirena koja se oglasila 15. maja 2014. ujutru trebalo je dan ranije da upozori građane, ne bi li tako spasili svoje živote i nešto od pokretne imovine. To su mi rekle Dobojlije svaki put kada sam s njima razgovarala o poplavama. Ono što takođe većina njih napominje je to da su im poznanici i prijatelji koji su Doboj napustili '92. više pomogli tih majskih dana nego sadašnje komšije koje su se '95. doselile u grad. Mnogima se ovo što napisah neće svidjeti, ali to je surova realnost. Ko pati od amnezije reći će da to nije tačno, ali treba se prisjetiti kako mnogima tada nije bilo važno odakle stiže humanitarna pomoć, pa su hrlili u redove za podjelu i nisu mnogo marili za manje i veće entitete, stranke, nacionalne boje, krvna zrnca...

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije