Od rata naovamo u BiH su u principu rađene dvije vrste reformi: ustavne reforme i ekonomske reforme.
U ustavnim smo mijenjali ustavnu strukturu u BiH, uvodili nove institucije i službe i mijenjali načine odlučivanja. U ekonomskim smo mijenjali radno zakonodavstvo, uvodili giljotine procedura, elektronsku upravu, smanjivali birokratske namete i slične propise.
Ipak, uprkos svemu tome, BiH je i dalje zemlja na prilično klimavim nogama, a kad se sve sabere i oduzme, pokazuje se da su reforme prividno uspijevale samo onda kada je međunarodna zajednica ubacivala milijarde ili "zatezala konopac" prijeteći upotrebom do 50.000 do zuba naoružanih vojnika NATO-a koji su ovdje bili stacionirani. Pod prijetnjom sile ili namamljeni milijardama, političari su glumili konstruktivne partnere, a međunarodni činovnici su u svoje metropole slali kićene izvještaje o sjajnim reformama i kako BiH samo što nije ušla u svijetlu i divnu budućnost.
Nijedna od ovakvih "reformi" nije ni mogla uspjeti zbog jednog jednostavnog razloga: ni u jednoj od njih nismo uvodili institucionalne kapacitete implementacije. Na primjer, džaba vam novi zakon o radu ako inspekcije nemaju kapacitete da spriječe rad na crno; džaba ustavna ravnopravnost kada institucije ne mogu da nametnu čak ni etničku strukturu zaposlenih ili konstitutivnost jednog naroda u federalnim kantonima.
Zato nije nikakvo čudo da MMF, uz sve ostale međunarodne institucije, pali crveni alarm da nam pravosuđe ne funkcioniše, da sudije sude "odokativno", a da, pritom, niko ne pravi smislenu analizu kako problem pravosuđa riješiti na sistemski način - stvaranjem kapaciteta za istinsku implementaciju.
U jednoj rečenici, krajnje pojednostavljeno: možete imati najbolji ustav na svijetu i najliberalnije ekonomske zakone, ako nemate kapacitete da ih implementirate, sve vam je uzalud - kada zagrebete ispod reformskog blještavila, na vidjelo izlaze samo rđa i trulež.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.