"Da sam juče umrla, ne bih znala da su carinski terminali u BiH mahom u privatnim rukama", komentariše jedna gospođa u četvrtak u autobusu čitajući "Nezavisne novine".
Ništa manje iznenađenje to nije bilo ni za nas novinare iako često kažu da zabadamo nos gdje treba i ne treba i da svašta znamo. Malo je reći da smo se osjećali kao Alisa u zemlji čudesa kada iz UIO saopštiše da je u BiH od 41 carinskog terminala samo 10 u vlasništvu države. Zašto je to tako, nismo dobili odgovor.
Čudo neviđeno upotpunjuje činjenica da su te ruke zaradile "skromnih" 83 miliona maraka, a da je novčanica zafalilo baš kad je trebalo da plate "caru carevo", odnosno 36 miliona KM državi.
Na šta su pare potrošili bahati privatnici dobro znaju, a zna se da bi i dio tog novca bio dovoljan da do danas budu izgrađeni svi terminali u vlasništvu države. Trećina njihove godišnje zarade ne završava gdje treba, a to je jedinstveni račun UIO, gdje su dužni uplatiti 30 odsto godišnjih prihoda.
Koliko se miliona provuklo kroz privatničke džepove, a koliko ih se u njima zadržalo prije 2007. godine, dok nije postojala obaveza plaćanja trećine prihoda državi, teško ijedan kalkulator može izračunati!
Neki su mogli biti pošteni pa bar dio basnoslovne zarade uložiti u svoje zlatne koke, odnosno sanirati terminale kad su se kamiondžije žalile na higijenske (ne)uslove.
Telefon jednog od najvećih neplatiša zvoni, ali na pogrešnoj adresi - u privatnom stanu, kao što u privatnom džepu ušima ugodno zveckaju konvertibilne markice. Sad sve znamo, oči su nam širom otvorene i svjesni smo kako stvari u zemlji čudesa funkcionišu. Dosta je, i za bajku previše!
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.