Kada se pomene neko udruženje poljoprivrednika, savez ili koordinacija, prvo što se pomisli je "čiji su oni". Tako je to danas.
Ovakva udruženja osnivaju se stalno, neka se gase, neka uspijevaju opstati, a ima ih i hiljadu. Rijetko koje obuhvati neko šire područje, a međusobno se optužuju za prevare. Svako sebe naziva onim pravim, a neko drugo koje mu zasmeta naziva fiktivnim.
Zapravo, interes osnivanja udruženja leži u novcu. Znalo se šaliti da se sastanu dva čovjeka u kafani pa se onako usput dogovore da osnuju udruženje. Kao udruženje mogu tražiti poticaje, pa ako upali. A nekad bogami i upali. Tačno je da ima i takvih osnivača koji su željni samopromocije. Jednostavno im je vrhunac života pojaviti se u medijima. Nije se rijetko čulo ni da je neko udruženje ministrovo, posebno u vrijeme kada je federalni ministar poljoprivrede bio Jerko Ivanković Lijanović, kada su se tragikomično ugroženi poljoprivrednici šetali u majicama stranke Lijanovića. Neka od tih udruženja i danas su aktivna, samo pod malo drugačijim imenom od prvobitnog. Isti ljudi se vrte u medijima, samo ih se s vremena na vrijeme prvo mora pitati kojeg su tačno udruženja predsjednici.
A predsjednici skoro svih udruženja istupaju sami. Rijetko kad se negdje pojavi zamjenik pa se pitanje postavlja da li zamjenik postoji ili je to stvarno udruženje jednog lica koje udruženje koristi da sebe odbrani od inspekcija i skrene pažnju sa vlastitih nelegalnih "ponašanja". Ima ih i upornih u tvrdnjama da su članovi neke veće organizacije iako iz te iste organizacije ovo negiraju. A i neka šira organizacija, savez ili koordinacija, uspostavi se kasnije, zapravo nije registrovana, nego je samo neformalni skup više registrovanih udruženja.
I onda je pitanje ko koga zastupa, šta se sve još laže, imaju li prvi među poljoprivrednicima farmu ili makar lijehu u svom posjedu, i koga uopšte pitati za savjet i mišljenje. Ima sigurno i udruženja koja se pokušavaju stvarno boriti za poljoprivrednike. Samo ih utopi 900 drugih. Tu potpunu razjedinjenost koristi naravno politika. Dok se poljoprivrednici dogovore, ode vrijeme i dođoše lošija vremena za poljoprivredu. Ko im je kriv? Pa sami. Zašto je problem, ako već i postoje istinska udruženja, samo sektorska i usmjerena na jednu vrstu proizvodnje, da se organizuju u neko krovno. Možda zato što se ne bi mogli dogovoriti ko će biti predsjednik i istupati u medijima. A poljoprivrednici, oni pravi, okrenuti su za to vrijeme svojoj zemlji iz koje pokušavaju ubrati barem za preživjeti.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.