Toga 30. juna na 1. juli 2013. godine u središtu Zagreba sve je izgledalo pomalo imaginarno, onako prozapadno, odviše evropski.
Činilo nam se u nekoliko navrata čak i "napamet naučeno" u iščekivanju povijesnog događaja za hrvatsku državu i naciju - prijema u veliku zajednicu evropskih zemalja.
Zaboga, kakvi bismo mi bili novinari (ja i desetine mojih kolega iz BiH) da nismo osobno "nazočili" tom političko-umjetničko-folklornom spektaklu na Trgu bana Jelačića, koji je, praćen emotivnim govorima hrvatskih političara i zvanica, 1. jula tačno u 00.00 označio ulazak Hrvatske u EU.
Ako biste me sad pitali šta se iz perspektive BiH promijenilo od tada do danas, za ove dvije godine, ne bih znao šta suvislo da odgovorim. Osim što su se mnoge trgovinske (pa i protokolarne) procedure iskomplicirale, osim što su uvedene mnoge restrikcije prema našoj državi, što znači i prema svakom od nas ponaosob, ništa se drugo promijenilo nije.
U najkraćem, iako smo, pomalo i euforično, od hrvatskog članstva u EU očekivali nagovještaje, možda i vidljivi početak nekih silnih benefita, nadasve taj neodoljivi, integracijski "miris" Brisela, koji se prožima duž naše granice, dobili smo - a ovdje govorim u svoje, ali i u ime vjerovatno 95 posto građana BiH - kompliciranje života u mnogim društvenim poljima (pa i onom najobičnijem, prelascima granice).
I tu smo, ponovo, po ko zna koji put, tako naivno pali na ispitu zrelosti, što se, kao neko malo opravdanje, može pripisati i teškom, surovom životu u BiH, velikoj želji da napokon počnemo živjeti dostojanstveno, normalno, ljudski, kao i svi ostali Evropljani. Jer mi to jesmo prije nego mnogi od njih.
A pali smo jer smo, opet, (po)vjerovali politikama. I političarima. Jer smo povjerovali da će naši lideri, uvidjevši da ovu zemlju sigurno uvode u ekonomski i socijalni sunovrat (i potpunu političku nestabilnost), prestati s iživljavanjem nad vlastitim nacijama, koje, onako većinski, i 20 godina nakon rata ne vide u čemu je štos.
Nije, naime, nama ovako loše "zato što bi Bošnjaci unitarnu BiH, Hrvati treći entitet, a Srbi svoju državu". Većina nas živi ovako, na ivici, zato što naše vođe, jednostavno, ne žele u Evropu! Njima EU ne treba, jer Brisel poštuje zakone, uvodi standarde i vladavinu prava. Sve ono čega u BiH sada nema.
Jedino pitanje, za koje ne postoji jedan odgovor, je: Zašto Evropa ovim našim i dalje dopušta da ovo rade? Odgovor na njega je i ključ bh. zagonetke...
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.