Darivanje organa znak je altruizma i plemenitosti, kojim jedna osoba iskazuje svoju želju i namjeru da nakon smrti daruje bilo koji dio tijela radi presađivanja, kako bi se pomoglo teškim bolesnicima i kako bi se spasio nečiji život.
Ipak, iako se radi o možda najplemenitijem i najnesebičnijem činu koji jedan pojedinac može da uradi, svijest ljudi o donatorstvu organa u Bosni i Hercegovini je, blago rečeno, smiješna. Dok razvijene zemlje svijeta godišnje odrade desetine hiljada transplantacija, zemlje u okruženju po nekoliko stotina, bh. hirurzima je rekord bio oko 20 presađenih organa.
Ne zato što nemamo bolesnih i onima kojima su potreban bubreg, rožnjača, jetra, gušterača... nego zato što nemamo onih koji bi se poslije smrti oprostili od istih. Dugo sam se pitao zašto je to tako, da bih na kraju shvatio da se naš narod i dalje boji.
Prosječan bh. građanin i dalje strahuje da će ga, ako bi kojim slučajem potpisao donorsku karticu, jednu noć, kao u američkim filmovima, dok bude šetao kidnapovati ljudi koji će iskočiti iz crnog kombija i negdje u nekoj improvizovanoj klinici povaditi sve iz njega. Da to odmah riješimo, da bi neko mogao biti donor i pored pristanka mora da umre u bolnici, tek tada nakon smrti mozga vještačkim putem doktori mogu očuvati organe preminulog i spremiti ih za transplantaciju. Znači, neće vas niko oteti, ne morate se bojati.
Pri tom potpuno je neshvatljivo da zdrava i razumna osoba prije pristaje na to da ga pojedu crvi cijelog nego da spasi nečije dijete ili majku troje mališana, na primjer. Da li znate koliko jedan čovjek potencijalno spasava života? Vjerovali ili ne - taj broj je osam.
Na kraju, možda bolje od svega što ja mogu napisati, je susret majke čiji je sin poginuo u nesreći, a njegovo srce je presađeno momku malo starijem od njega. U trenutku kada prisloni glavu na grudi mladića ona zaplače i izgovara: "Ovo se srce moga sina čuje, on živi i dalje."
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.