Život je stao u devet. Još jedan dječji. Nedavno sam pisala o njoj. Govoreći o njoj, pričala sam o nama. Ljudima. A ona je tako umjela da od nas ljudi napravi čovjeka. Umjela je to bez ijedne riječi, samo svojim postojanjem, onim svojim osmijehom. Baš kao svako dijete, rođeno da ga vole, da popravi svijet, da ga učini boljim mjestom za život.
Vodila je bitku hrabro, prehrabro za svoje tri godine. U tih svojih hiljadu dana bila je velika, snažna, neustrašiva, kako mnogi od puno više hiljada neće nikad. Bila je zvijezda vodilja u ova sumorna vremena, kad smo shrvani nekom golemom tugom, svojom, a zajedničkom nam, kad smo se udaljili jedni od drugih pritiješnjeni u nekom svom, a zjedničkom bolu i patnji, bila je u ove dane mnogo više od djevojčice koja se borila i za koju smo se borili.
Svaka naša misao, svaka naša nada, želja i molitva bila je Sofija. Ne sjećam se kad je neko dijete više učinilo da dišemo kao jedno. Ne mogu se sjetiti kad smo bili toliko jednaki, toliko zasebni, a zajedno, kad smo se gledajući u svoje ili bilo čije borili za život nekog nam neznanog djeteta. Ne sjećam se kad smo bili bolji ljudi.
Nedavno, kad sam pisala o njoj, vjerovala sam da ću narednog puta govoriti o pobjedi života nad smrću. Da će to biti dan pun slavlja, sreće, suza radosnica. Dan kad ćemo je dočekati i pustiti u život, u novim cipelicama i haljinici, s nekom novom trakom u njenoj novoj kosi u nove nestašluke. Vjerovala sam da će njena lavovska borba, kojom je i nas snažila, pobijediti to zlo, biti veća od bolesti, biti jača od sudbine.
Vjerovala sam, baš kao i stotine hiljada nas da će to naše dijete imati još hiljade dana. Onih u kojima bi se tek ponekad, u pauzama od školskih obaveza, odlazaka na izlete i ekskurzije, sanjarenja, simpatija i poneke sitne tuge, sjetila kako je bila naša, a mi njeni. Kako smo zajedno željeli da nikad ne izustimo rečenicu tešku kao stotinu planina: "Umrla je Sofija Mićević."
Ne, ona je tek s anđelima...
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.