Valjda će ljekar da ga primi. Moliću ga na koljenima ako treba, umrijeće mi dijete. Pipni ga, sav gori, govorila je mlada žena koja je sjedila pored mene u čekaonici i držala bebu u naručju.
Zašto ljekar ne bi primio, i to po hitnom postupku, dijete koje je vidno loše i gori od temperature, odmah sam je radoznalo upitala, na šta mi je ona odgovorila da dječak nema rodni list, a ni ona nema nikakav dokument.
Učinila bi, kaže, sve samo da njeno dijete ne odraste kao i ona, a najveći san joj je da ga upiše u školu i da i on bude "kao druga djeca".
U trenutku me je prošla jeza i shvatila sam koliko mnogo zapravo tražimo od života, a neko samo želi da izađe iz tunela nevidljivosti, da nema strah kada izađe na ulicu.
Za 10 miliona ljudi u svijetu, a 68 u BiH, jedan od najvećih snova je da ne budu broj, da ih ne tretiraju kao broj, jer iza tog broja stoje njihov život, sudbina i osjećanja.
Kada počnete da analizirate, shvatićete da su vam lični dokumenti neophodni za sve. Od odlaska ljekaru, otvaranja računa u banci, polaganja vozačkog ispita pa do putovanja i obrazovanja.
Shodno tome se vidi da je apatridija jedan od najnehumanijih fenomena u svijetu. Put do izlaska iz ponora nehumanosti je ponekad trnovit i složen, ali na svu sreću, veliki je broj stručnjaka, humanih ljudi i organizacija koje se bore kako bi ovim ljudima obezbijedili da dobiju identitet.
Moje razmišljanje prekinule su riječi žene koja je sjedila pored mene sa bebom u naručju.
"Moj otac je imao visoku temperaturu, gorio je i tu noć je i umro. Nije imao načina da se liječi, jer ni za koga, osim za nas, nije ni postojao. Ne želim da se isto desi mom sinu", povjerila mi se ova mlada majka dok je ljuljala svoje dijete u naručju, spremna da na koljenima moli doktora da ga pregleda.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.