Recenzija: Saw: The Video Game

Igre rađene prema filmu često su dvosjekli mač, a skoro uvijek im treba pristupati s određenom dozom opreza. Svi ste vjerovatno čuli za megahit horor film "Slagalica strave". Ova filmska franšiza dostigla je u Americi i u svijetu popriličan uspjeh i tako je iskoprcala punih šest naslova.

Igra za sada broji samo jedan naslov. Iako je izašla uporedo s posljednjim, šestim nastavkom filma, radnja same igre nema nikakve veze sa šesticom i mogli bismo je smjestiti negdje između prvog i drugog nastavka već spomenutog , gdje popunjava neke praznine u priči i samim likovima.

Poznavaoci filma znaju da je "Saw" do kraja brutalan, krvav i vrlo nasilan film. Ovoga puta nismo u situaciji ubij da ne budeš ubijen, već spasi da budeš spasen. Igra je primarno fokusirana na detektiva Tapa, tj. vašeg lika, koji se budi u nekoj napuštenoj ludnici. Odmah, po kratkom postupku, Jigsaw vam objašnjava da vam je izvadio metak iz tijela, ali na njegovo mjesto je stavljen ključ koji otključava glavna vrata institucije i predstavlja spas za sve ostale zarobljenike. Naravno, da bi otključali vrata moraju doći do ključa, a to znači da ga moraju nekako iščupati iz vašeg torza. U ustanovi sa vama se nalaze svakakvi mračni likovi iz Tapove prošlosti, svaki povezan s detektivom na drugačiji način. Tap je sada u pat poziciji i mora igrati ovu smrtonosnu igru htio on to ili ne.

Ovo nije igra gdje ćete imati desetak oružja uz tri tone municije na vašim krhkim leđima. Ovdje ni nema pucanja, a vaš najbolji prijatelj, osim skrivanja, će vam biti kakva cijev ili skalpel. Prvo što se primijeti je odlična atmosfera. Mračna, hladna i definitivno zastrašujuća, atmosfera je onakva kakva bi trebalo da bude u survival hororima. A za dobro dizajnirane enterijere, mračne hodnike, i umobolne zamke služi "Unreal Engine 3". Igra se odvija u cjelini iz trećeg lica, a kamera, funkcioniše začuđujuće dobro. Putem ćete nailaziti na razne varijacije izopačenih zamki iz kojih ćete morati izvući živu glavu ili spasti nekoga od ostalih žrtava.

Nakon samog pritiska na start, igra vas baca u vašu prvu zamku i onda počinje igra. Nalazite se u mračnom, odvratnom WC-u i morate otkriti kombinaciju na katancu kako biste izašli van i krenuli dalje. Osim standardnih zamki u kojima često morate nekoga spasti, tu su takođe i mini- zamke, tipa sačmarica iza vrata. U skoro svakoj zamci imate tajmer koji vam odbrojava vrijeme za rješavanje zamke. Ipak, sve zagonetke i mini-igre su vrlo slične i nakon nekog vremena postaju repetitivne i vrlo dosadne. Cijela igra vas zapravo vodi po nekakvoj linearnoj zamišljenoj crti zbog bolje interakcije sa samom pričom. Uz sve to Tap je bos, pa pripazite na staklo na podu, jer vam može oduzeti dosta energije.

Sama borba i kontrole u igri su katastrofalne. Vaš lik ne može čučati, skakati niti se izmicati i tako ćete pokupiti sve udarce koji su upućeni prema vama. Borba je traljava i loše napravljena, a jedino ćete protivnika srediti dobrim tajmingom. Zapravo, jedino na taj način se možete i odbraniti.

Kontrole se sastoje od uobičajenih tipki za kretanje, pa do čudne kombinacije miša i tipki 1,2,3,4… Tap neprekidno trči, hodati može jedino ako držite lijevi shift.

Igra nudi dva nivoa težine i dok je jedna prilično lagana, druga će od vas tražiti ultra brze reflekse, snalažljivost i strpljivost. Ipak, neka zlatna sredina bila bi dobrodošla. Nikakav multiplayer neće vam produžiti mizernih deset sati gameplaya zato jer ih igra ni nema.

Ono što zapravo valja je njena prezentacija, zadovoljavajuća grafika, ali prije svega odlična atmosfera. Konstantna zapomaganja ostalih zatvorenika, u daljini, vječan mrak i strašna muzika dizaće vam kosu na glavi a da toga niste ni svjesni.