Pih, taj PIC

Političke vođe konstitutivnih naroda u BiH užurbano se zadnjih dana spremaju za još jednu sjednicu famoznog PIC-a. Valja im opet polagati račune pred predstavnicima država zaduženih da kao nadgledaju provođenje mira u našoj kući u kojoj je rat, oružani, prekinut prije 14 godina.

Što smo bliži ponedjeljku i zasjedanju onih što će ponovo ocjenjivati koliko smo se reformisali i napredovali ka Evropskoj uniji, to dobijamo više razloga da ne vjerujemo ni svojim očima, ni ušima. Umjesto ranijeg ponavljanja poruka o neophodnosti transformacije OHR-a, sad gledamo nevjerovatnu transformaciju ključnih igrača na našoj političkoj sceni. Oni što su od posljednjeg martovskog sastanka Vijeća za implementaciju mira u BiH tvrdili da im je opstojnost njihovog entiteta milion puta važnija od nekakve Evrope sad pozivaju na dogovaranje radi ispunjavanja standarda te iste Evrope.

Taman kad se ubijedite da ste loše čuli ovu izjavu ili je još lošije shvatili, premijer Republike Srpske Milorad Dodik vam kaže da bez dijaloga partnera iz oba entiteta nema ni rješenja za ekonomsku krizu! A do juče je isti premijer tvrdio da se sam sa krizom odlično nosi i da ga problemi u Federaciji BiH zanimaju baš kao i situacija u "Poljskoj ili Mađarskoj recimo". Je li ikome, osim ovih preko noći transformisanih, išta sada ovdje jasno? Kako je moguće svaki televizijski nastup iskorištavati za verbalno pljuvanje udalj i za najprimitivnije prozivke dojučerašnjih partnera, a onda odjednom pomirljivo izjavljivati da "sad nije vrijeme za medijsko prepucavanje"?

Kako je moguće mjesecima svoje prudske nesporazume predstavljati jedinim spasom za Bošnjake i cijelu državu, pa sutradan sve to bojkotovati tvrdeći da time čuvate svoje dostojanstvo i Ustav? Ne znamo kako, ali Dodik i lider SDA Sulejman Tihić dokazuju da je kod nas sve moguće. Apsolutno sve. Samo zbog jednog PIC-a.

Njihovi najnoviji politički zaokreti manje su začuđujući ako se prisjetimo motiva zbog kojih su prošle jeseni u Posavini, u kojoj se i nalazi popularni Prud, pokrenuli razgovore sa šefom HDZ BiH Draganom Čovićem. Prudske pregovarače tada su vodili posve lični računi i ciljevi. To što je iz svega isplivalo i rješenje statusa Brčko distrikta ionako je najveća zasluga američke administracije bez koje bi trojka još tapkala u mraku nesporazuma.

Tihić je dogovore s Čovićem i Dodikom predstavljao kao jedinu alternativu za duboko podijeljenu BiH, a zapravo je time prkosio svom oponentu Harisu Silajdžiću. Još kad su i Brisel i Vašington počeli blagonaklono gledati na njegove susrete sa liderima HDZ BiH i SNSD-a, Tihić je mogao potpuno uživati u svojoj slavi. Moćnim strancima pokazao je da je dijalogom spreman pogurati stvari s mrtve tačke, Silajdžića ostavio na ledu kao ekstremnog i za kompromise nespremnog političara i sam postao nezaobilazna adresa na kojoj se traže rješenja za sve probleme.

Predsjednik SNSD-a Milorad Dodik u takozvani prudski proces ušao je sa mnogo otvorenijim kartama. Svoju apsolutnu moć koju ima u Republici Srpskoj pregovorima rođenim u Posavini značajno je proširio i na državnom nivou, te međunarodnu zajednicu još jednom podsjetio da na njega, ma šta naumili, moraju ozbiljno računati.

Dominantno lični motivi i sada su, uoči polaganja ispita pred članicama PIC-a, glavna vodilja političkog djelovanja čelnih ljudi ove tri stranke.

Dodiku, kao i ostalim političarima iz Republike Srpske, ključni cilj je transformacija, odnosno gašenje OHR-a. Odlaskom Ureda visokog predstavnika odlaze i mrska bonska ovlaštenja kao sinonim batine kojom strogi i (ne)pravedni učitelj kažnjava neposlušne đake. Gašenja OHR-a nema bez ispunjavanja pet-šest konkretnih uslova i bez stabilne političke situacije u zemlji. Vidimo da Dodik u posljednje vrijeme pokušava spustiti lopticu. Ne radi to zato što se loše snalazi u medijskim prepucavanjima za koje, kako kaže, sad nije najbolje vrijeme, nego zato da izbjegne mogućnost da nam visoki predstavnik ovdje vedri i oblači još koju godinu.

Prvi čovjek SDA, kao i ostali politički lideri u Federaciji BiH, ne želi da nam OHR ode iz države. Pravda to Tihić tvrdnjom da nam stranac koji ima ovlasti da smjenjuje treba ostati sve dok ne izgradimo stabilnu državu. Koliko mu je stalo do stabilnosti jasno pokazuje blokiranjem onog što je sam pokrenuo i dogovarao, sve ne bi li se pokazivanjem zuba Miloradu Dodiku dodvorio svojim biračima i ne bi li članice PIC-a početkom iduće sedmice zaključile da je politička situacija u zemlji dovedena do usijanja i da će odluka o gašenju OHR-a morati čekati neka bolja vremena. U slučaju da mu zvanični Vašington i Brisel prigovore što odustaje od kompromisa čiji je bio najjači zagovornik, uvijek ih može slavodobitno podsjetiti koga je tokom svoje posjete BiH imenom i prezimenom javno pohvalio potpredsjednik SAD Džozef Bajden.

Za razliku od Tihića i Dodika, kod trećeg prudskog igrača Dragana Čovića nema nejasnoća i radikalnih promjena. Čovjek koji za vratom ima tri-četiri krivične prijave i kojeg čeka još jedno suđenje pred Sudom BiH nema zavidan prostor za bilo kakve političke manevre. Njegov izbor sužen je na dvije opcije. Može raditi kako mu se kaže ili da čeka presudu suda u kojem još pravdu dijele sudije stranci.

Nažalost, previše izbora nema ni biračko tijelo koje je Dodiku, Tihiću i Čoviću dalo sadašnje pozicije i moć. Sezona je godišnjih odmora. Navodno su drastično pojeftinili turistički aranžmani na moru, a plate su, provjereno, sve manje i sve rjeđe.

I šta onda nama, pukim posmatračima, u životu može donijeti još jedan samit PIC-a?! Ništa ni dobro ni epohalno. Samo da još jednom čujemo kako osuđuju "neprimjerenu, nacionalističku i huškačku retoriku i snažno podržavaju prudski proces". Kako nam je - tako nam je. Nek' bar djeca rastu.