Rusija i Amerika spram Balkana

Jedan od bitnih momenata od kojih zavisi odgovor na pitanja o tome kako će se, u globalnom strateško-političkom kontekstu, kretati prilike na Balkanu, je onaj koji odgovara na pitanje o tome kako će se razvijati rusko-američki i konzekventno tome rusko-zapadnoeuropski odnosi.

Iz Drugog svjetskog rata Amerika i Rusija izašle su na svjetsku pozornicu kao dvije neprikosnovene i vladajuće oružane sile u svijetu. Tada su sa svjetske pozornice počele silaziti Njemačka i Japan, kao pobijeđene, a Francuska i Velika Britanija kao sile opterećene svojom kolonijalnom prošlošću i ustancima kolonijalnih naroda, što je paraliziralo njihove snage, koje su ionake bile veoma oslabljene. Kina je tada još bila opterećena ratom za vlast između Kuomintanga i KP Kine i nalazila se u predindustrijskom razdoblju.

Sve je to dovelo do toga da su američki i sovjetski interesi postali odlučujući strateško-politički faktor svjetske situacije, pa i situacije na Balkanu.

Odnosi Istoka i Zapada su uređeni sporazumom o podjeli interesa, kako bi se izbjegla mogućnost da nakon pada fašizma izbije rat Istoka i Zapada za Europu. Opći aranžman o podjeli sfera interesa i uređenju globalnih odnosa, uključujući tu i prevlast sovjetskog uticaja u Kini, a zapadnog na ostalim dijelovima Azije, uključujući i Japan, uglavljen je na zasjednaju u Jalti na Krimu i nazvan je Jaltski sporazum. Tim sporazumom su priznata prava SSSR u Bugarskoj, a zapadnih sila u Grčkoj, dok je stanje u Jugoslaviji uređeno na principu fifti:fifti, odnosno 50% utjecaja imao bi SSSR, a 50% utjecaja bi imale zapadne sile.

Taj aranžman je, grosso modo poštovan, s izvjensim promjenama (gubitak zapadnog utjecaja u Jugoslaviji i Albaniji) i trebalo je da važi sve dok se strateški odnosi na ovom dijelu Europe ne bi značajnije promijenili. Sovjetski interesi su bili uzdrmani i ravnoteža poremećena kada je izbio sukob između Jugoslavije i SSSR. Da ovaj sukob ne eskalira ka težim oblicima konfrontacije zaslužan je maršal Tito koji je vodio politiku Balkanskog pakta, a potom i politiku neangažiranosti koja je prerasla u politiku nesvrstanonosti, koja je omogućila da sukob ne preraste u opciju Jugoslavije za Zapad, te je nastojao održati neku vrstu equidistance prema ovim grupama sila koje su polagale pravo na određeni utjecaj u našoj zemlji. Taj položaj je on pojačavao time što je formulom nesvrstanosti uspio da sebi i svojoj poziciji osigura širu stratešku pozadinu koja mu je omogućavala da vodi aktivnu politiku i da se ne nađe u situaciji da samo očekuje poteze dviju strana.

Ova politika je funkcionirala kojih dvadesetak godina i osiguravala je da naša zemlja ostane izvan sukoba blokova, a njena snaga i utjecaj je počeo slabiti narušavanjem eqilibrija snaga u svjetskim podnosima, tj. uporedo s uspjehom Zapada da polako izazove urušavanje sistema u komunističkim zemljama.

Pad komunizma došao je 1990. godine padom sovjetskog režima i sistemu istočnog vojnog bloka. Promjena do koje je došlo nije u dugoročnom smislu izmijenila mnogo u strateškim odnosima jer je Rusija ostala i dalje velika nuklearna sila, ali je njena situacija postala neudobna zbog širenja NATO-a, koji je jedini u svijetu ostao da vodi ofenzivne operacije na tuđim teritorijama. Rusija je time došla u doseg konvencionalnog i lakog nuklearnog oružja NATO-a, a na tu situaciju ona je odgovorila, padom režima Jeljcina i koncentracijom na obnovu svojih sposobnosti djeliovanja u obrani sopstvene teritorije i najbitnijih strateških interesa.

Stratešku situaciju Rusije je održala i Kina (ruskosibirska ploča od Dnjepra do Kineskog mora), koja je u međuvremenu ušla među vodeće ekonomske, tehnološke i vojne sile u svijetu, a ako se tome dodaju nuklearni potencijali ove dvije zemlje, onda je jasno da bi neki rat protiv ove dvije zemlje, uz činjenicu njihove veoma optimalne geostrateške pozicije, bio besmislen ako bi se vodio konvencionalnim sredstvima, a ako bi se vodio nuklearnim potencijalima tih zemalja bio bi avantura s najvjerojatnijim ishodom u propasti svijeta u cjelini.

Što se tiče globalnih odnosa, slika strateško-političkih odnosa se polako uravnotežuje, a Rusija svoju pažnju mora koncentrirati na srednju Aziju, jer je ona ranjiva jedino sa te strane. Stoga se u dogledno vrijeme ne može očekivati da će Rusija biti ozbiljnije angažirana u bilo kojem pitanju na način koji bi mogao da ugrozi sadašnju relativnu stabilnost odnosa u ovom dijelu svijeta. Takva pozicija Rusije je vidljiva iz njene reakcije na provokativnu akciju Gruzije i na stav u pogledu raketnog štita kojeg NATO misli graditi u Poljskoj i baltičkim zemljama. Sa druge strane, ruska strategija u Afganistanu je usmjerena na insistiranje na miru, kao i u pogledu Irana.

Takva je strateška orijentacija Rusije logična. Ako bi Rusija dozvolila da NATO izgradi sistem pozicija koji će okružiti Rusiju od Finske, preko baltičkih zemalja, Ukrajine, Gruzije, Azerbejđana, Armenije, Iraka, Irana i Pakistana, sve do Afganistana, tada bi Rusija postala veoma ugrožena, a ona ima mekani trbuh u islamskim zemljama srednje Azije - od Kazahstana, Kirgistana, Uzbekistana, Tadžikistana, Turkmenistana, Azerbejdžana, koji uz to prodire duboko u ruske teritorije sa slabim tačkama unutar Ruske Federacije kao što su Čečenija, Dagestan, Osetija, Tataristan, Baškirija i druge male autonomije unutar te federacije, onda bi daljnje urušavanje cijelog svjetskog poretka relativne stabilnosti bilo ugroženo, a ugrožena bi bila i Kina, preko Tibeta (o kojem se stalno radi), Ujguristana i Mongolije, što bi moglo da zaprijeti atomskim obračunom.

U stvari, niko ozbiljan ne bi mogao misliti o zaposjedanju tih ogromnih stepskih i pustinjskih prostora, ali su oni prebogati prvorazrednim strateškim sirovinama (nafta, gas, pamuk i metali), za čiju kontrolu bi neki rizikovali kakav kraći lokalni rat, kakvi se već vode na sve strane. A, rat za ratom, donosi ipak i na kraju veliki rat, kako se to zna iz historije. U tim okolnostima teško je pomisliti da bi se Rusija mogla upustiti u neku ozbiljniju konfrontaciju sa zapadnim silama na pitanjima lokalnih odnosa u našoj regiji i to pogotovo onih koji su svedeni i svodljivi na bosanske prilike.

Rusija će vjerojatno podržavati i to diplomatski, bez ikakvih dramatičnih poteza, opstojanje Republike Srpske, ali samo u okvirima Bosne i Hercegovine i neće rizikovati, bez nekog konsenzusa sa zapadnim silam da mijenja dosadašnju stratešku orijentaciju, koju i nije u stanju izmijeniti, kako to kosovski primjer pokazuje, čak ni u slučaju kad bi imala, kao na Kosovu, svoje jedinice na ovom prostoru. Pametni će zaključiti da se treba dogovarati, a ne zatezati, da treba da se svi otvore, a ne samo neki i da se niko u to ne miješa i to pogotovo na sumnjivim osnovama i s prevaziđenim idejama o braći slavenske krvi ili o velikim nacionalnim državama kao realnom političkom cilju u sadašnjoj situaciji i doglednoj budućnosti.