Sanaderova ostavka

Za veliki broj, osobito površnih posmatrača ukupnih prilika u današnjoj Hrvatskoj, ostavka predsjednika Vlade Hrvatske dr Ive Sanadera je veliko iznenađenje. Svi komentari koji su se u ova dva dana mogli čuti imali su dva aspekta.

Oni negativni, koji dolaze iz redova opozicije (SDP, HNS i IDS) govore o tome da je ostavka neobrazložena i da je kukavičja, jer premijer, kao kapetan, napušta brod (premijersku fotelju) u najtežoj dosadašnjoj političkoj i ekonomskoj krizi koja je pogodila Hrvatsku. Naglasak kritike je, prije svega, na krizi hrvatske ekonomije, koja nužno implicira i socijalnu krizu i potrese u društvenoj bazi i koja će, nužnim načinom, morati izazvati politička pomjeranja znatnijeg obima bilo udesno ili ulijevo, već prema okolnostima momenta i stanju u Europi u kojoj se već vidi narastanje desnih snaga.

Opozicija u tom kontekstu zahtijeva prijevremene izbore, jer ne vidi prihvatljive personalne razloge koji bi mogli opravdati ostavku, a ako su razlozi dublje prirode, tada bi odista pad Vlade i vladavine u cjelini bio jedini normalan demokratski izlaz iz krize. Drugi, a to su komentari iz sfere vladajućih stranaka i Vladi sklonih medija, hvale Sanaderovu eru vladavine kao eru ispunjenu samim uspjesima, te navode kako je Sanader spasio HDZ od propadanja, kako je dvaput dobio izbore i kako je Hrvatsku uveo u NATO i pred vrata Europske unije. Poneki od komentatora stidljivo navode neke od afera koje su vezane za Sanaderovu vladavinu i njegov autoritarni način vođenja Vlade i države i sklonost ličnom bogaćenju, ali zar je to za naše političare nešto novo i negativno.

Odista, u ovih šest godina vladavine HDZ-a bilo je toliko afera da ih nije moguće ni nabrojati. Uostalom, zbog njih, a ne zbog slovenačke opstrukcije, Hrvatska nije uspjela u naporu da još ove godine postane kandidat za ulazak u Europsku uniju. Stanje u sudstvu, korupcija koja je zahvaćena samo po površini i najnaivnijim njenim oblicima i opća nesređenost države su ono što mnoge u Europi tjera da budu skeptici u odnosu na sposobnost Hrvatske da podnese europske standarde u vladavini prava i da vodi demokratsku unutarnju i spoljašnju politiku. Karakteristično je da ni jedna ni druga strana, kad komentiraju Sanaderovu vladavinu ne nastoji ući dublje u moguće razloge njegove ostavke.

Naime, odista je čudno i presedan, ako Sanader ne izigrava hrvatskog De Gaullea, da jedan premijer i nesumnjivi dirigent cijele političke scene tu scenu napušta u ovakvom trenutku i da Vladu ostavlja u rukama jedne nesimpatične poluintelektualne Jadranke Kosor, koja, osim stalnog udvaranja desnici, i nije ništa pokazala u hrvatskoj politici, a koja bi, uz pomoć liječnika Milinovića, trebalo da vlada do sljedećih izbora. Liječnika je bilo odista mnogo u hrvatskoj politici (Škrabalo, Granić, Hebrang i evo Milinović) pa je što se tiče zdravstvene skrbi ta politika sigurna, ali bi bilo mnogo bolje da ih u njoj nije bilo ni ranije, a pogotovo sada. Ako Sanader odista nije teško bolestan i ako nema neki razlog kojeg ne može saopćiti, što bi bilo razumljivo, onda se mora zaključiti da ovako ozbiljan politički čin ima jedino moguće političke razloge. Koji bi to mogli biti razlozi za ovakav potez?

Kad se dublje sagleda šest godina vladavine Sanadera i ako izuzmemo ono partnerskog jada, kao što su HSS ili HSLS i manjinske stranke, čiji su lideri u Vladi da bi priskrbili položaje, a strankama neki prihod i tako se održali na površini, tada se mora uvidjeti da Sanader nije ni imao nikakvih uspjeha.

On je dobio izbore nakon što je Račanova vlada sama sebe srušila na osnovu apetita svojih koalicionih partnera, a dobio je samo zadnje izbore i to uz obilatu pomoć tih istih rušitelja prethodne vlade, uz neke obilatije Sanaderove darove, koje su platili birači, a ne Sanader. Jer, Sanader je kupovao birače stvarajući imidž privrednog napretka i poboljšanja života na dva nerazumna načina. Prvi je prodaja nacionalne imovine - sve što je mogao on je prodao.

Drugi, isto tako neracionalan način, je bio sveopće zaduživanje, koje može samo rasti, jer nije dovelo do rasta proizvodnje i izvoza nego nekretnina - mostova, cesta i stanova, a to se ne izvozi, osim kroz turizam, a taj će u uvjetima krize morati opasti, pogotovo što su cijene hrvatske turističke ponude previsoke i za Europljane, a da o regionalnom gostu ne govorimo. Sada, kad je Hrvatska ušla u recesiju, s postojećim stupnjem zaduženosti i s navikama potrošača od kojih se oni slabo liječe osim kirurgijom, mora doći do povećanog nezadovoljstva, a izbori se bliže i doći će u vrijeme kada kriza neće još biti savladana i kada će sjećanja na nju biti svježa, a krivac se znati, tj. biće to niko drugi do Vlada i njen šef.

Kada se tome dodaju i evidentni neuspjesi vanjske politike Sanaderove vlade, jer nije uspjela ostvariti najvažniji cilj - ulazak Hrvatske u Europsku uniju, komplicirala je odnose sa susjednom Slovenijom i ima loše odnose sa Bosnom i Hercegovinom radi nerazumnog insistiranja na pelješkom mostu, te kada se uzme u obzir da su svi drugi tzv. uspjesi bili u stvari uspjesi za druge, npr. ulazak Hrvatske u NATO je uspjeh američke, a ne hrvatske politike, tada se može konstatirati da Sanader i nema miraza iz svoje šestogodišnje vladavine, a da ga unutra još opterećuju desničari i jedini napredak koji se odista dogodio u Hrvatskoj, a to je profiliranje hrvatske demokratije kao desne nacionalističke pseudodemokratije koja je iskoristila sve antidemokratske mjere i ranijih vlada HDZ-a, a nije dala nikakvu satisfakciju žertvama tih vlada, ali je maksimalno vjerski i nacionalno homogenizirala hrvatsku državu i javne službe i javnost uopće, tada je jasno da jedan inteligentan čovjek, što je Sanader, dođe do zaključka da nije uputno da taj prtljag nosi na izbore, te je to elegantno, po splitski, prepustio drugima, manje inteligentnim.

To je po mišljenju ovog pisca tajna Sanaderove ostavke. Ipak je ostavio odškrinuta vrata povratka, u slučaju da vile njegovu stranku prenesu preko oceana bura koje slijede.