Zarobljeni u stranačku disciplinu

Prateći naš politički život, koji je bogat a glup, postaje mi sve jasnije da se naši političari ne bave nikako politikom, nego međustranačkim prepucavanjem. Nema u njihovim javnim nastupima nikakvih vizija, strategija, objašnjenja na koji će se način prevazići kriza u zapošljavanju, u privredi i finansijama. Uglavnom ruže druge stranke, najviše one koje su im u neku ruku konkurenti. Pa tako dolazimo do toga da se naše političke partije, ophrvane stranačjem, samo međusobno prepucavaju, vode dijaloške ratove.

Kada nešto kaže Haris Silajdžić, što se kod političara Republike Srpske primi kao svojevrsna provokacija, odmah slijedi rafalna paljba po Sarajevu. A kada Milorad Dodik pomene RS kao autonomnu državnu jedinicu, federalni političari, a uz njih i većina medija, graknu kako je ta priča antiustavna. A pored toga se javna preduzeća potkradaju, zahvata se iz budžetske kase ko može i koliko može, radnici nezadovoljni štrajkuju, dok političari ne znaju i neće da naprave strategiju kako izaći iz ove ekonomske krize.

Postavlja se pitanje što će nam uopšte političke partije kada se one bave osnovnim problemima društva: stvaranjem uslova za bolji život! Struktura naših političkih partija, a mislim uglavnom na vladajuće, sastoji se u tome da se istražuju svi mogući načini da se dohaka konkurentima iz drugih stranaka. Pa se nižu optužbe na one lidere preko puta, bilo u istoj ulici ili drugom entitetu. Najbolje uvažavani ljudi u strankama su oni koji smišljaju dobre odgovore, duhovite ili zajebane, onim drugim političarima.

Da bi se članovi stranke držali na okupu, u jedinstvu, svi se strogo moraju držati stranačke discipline. Nema niko da samosvojno nastupa, mora se strogo voditi računa o partijskim usaglašenim stavovima. Mislio bi čovjek da je tu u pitanju globalna strategija, a ono zapravo najobičnija politika podmetanja drugim strankama. U RS sve stranke su opredijeljene za očuvanje Republike Srpske, za ulazak u Evropsku uniju, za borbu protiv kriminala i korupcije, za socijalna davanja. Svi su unitarni u tim opštim parolaškim stavovima, a razlikuju se samo po tome što bi oni drugi skinuli s vlasti SNSD. Onda vladajuća stranka na čelu s Dodikom pali im čvoke, te se narod zabavlja u tom međustranačkom prepucavanju, a usput čezne za korom kruha.

Zašto je dobro viđen u svojim partijskim redovima sekretar SNSD-a Rajko Vasić, koji izravno vrijeđa i nekulturno se ophodi prema drugim strankama i njihovim mišljenjima? Zato što je to osnova opstojanja vladajuće stranke, inače zašto bi takav Vasićev vokabular tolerisao? S druge strane, jeste li ikada čuli da je predsjednik RS Rajko Kuzmanović nešto kazao iz svoje glave, nego sve čita (loše) s papira, bojeći se da valjda nešto ne zabrlja pred Dodikom. A posebna je priča kako može predsjednik Akademije nauka i umjetnosti RS biti i važan član u vladajućoj stranci, pa time daje primjer ostalim u Akademiji da nema mišljenja koja se kose s oficijelnim partijskim stavovima?

Disciplinirati članstvo - to je jedna od najvažnijih poslova u gotovo svakoj našoj stranci. Nema izdvojenog mišljenja, pa makar se mnoge naše partije kitile atributom demokratski. Važna je partijska disciplina jer su to dobro naučili od bivšeg Saveza komunista. Zato se dobro pazi da svi delegati u raznim parlamentima glasaju kao što im je rekao njihov vođa. Nema izdvojenog mišljenja i glasanja, inače potpadaju pod disciplinsku komisiju, koja ih može i odstraniti iz partije. Što se, ne tako rijetko, i dešava.

Nemam nikakve naklonosti prema Draganu Kaliniću, ali zašto je isključen iz svoje SDS? To mi je izgledalo kao da je izbačen iz Saveza komunista, pa čovjek teško više može naći posao. Vjerovatno je Kalinić imao u nečemu drugačije mišljenje, pa predsjednik Bosić htio da u njegovoj glavi SDS svi budu jedinstveni. Gdje nema slobode mišljenja, tu nema ni slobode.

E to je ono najvažnije pitanje: imaju li stranački ljudi slobode izražavati svoje stavove? Da se radi o nekim globalnim stranačkim vizurama, to bi bilo razumljivo, ali kao što sam rekao tih vizura uopšte nema, osim parolaških, kod sviju istih želja. Ali u praktičnim odnosima, u skupštinama prilikom diskusija i glasanja, nema izdvojenog mišljenja, nema slobode. Ta dvojba između partijske discipline i slobodnog izražavanja problem je koji se rješava na taj način da se zabranjuje sloboda.

Imamo dosta onih prebjega iz jedne partije u drugu, a nije to baš uvijek zbog nemogućnosti napredovanja u karijeri. Ponekad se dešava da je to zbog sputavanja individualne slobode, osjećanja da ih stranačka disciplina sputava. Ne znam tačno, ali mi se sve čini da je zbog te sputanosti Marko Vešović napustio Stranku za BiH i prešao u klub nezavisnih poslanika. Puno je ljudi napustilo i SDP, većinom naravno što od Zlatka Lagumdžije nisu mogli ostvariti svoje karijerističke ambicije, ali bilo je i onih koji su htjeli da slobodno dišu.

A u našim strankama nema slobodnog disanja.