Postoji li još uopće PEN BiH?

Zvuči gotovo nevjerojatno da se danas, kao nikad dosad u sve vrijeme svoga postojanja i njegova trajnog osporavanja, u toj i takvoj mjeri postavlja pitanje postoji li još uopće PEN BiH?

Otkad smo ga u ratu osnovali, donoseći mu unutra i legitimitet koji smo imali kao predratni članovi Hrvatskog Centra PEN-a do dana današnjeg, PEN Centar BiH nije bio na nižim granama. Nikad dalji od svoje prvotne uloge i nikad manje društveno i medijski vidljiv, a sve okolo pršti od "rasne, klasne i nacionalne mržnje", terora nad slobodom stvaranja, mišljenja, progona javne riječi, progona manjinskog mišljenja i djelovanja...

Stalni napadi na PEN od strane današnjih bošnjačkih teokratskih komesara, kojima je PEN jučer najviše i valjao boreći se za njih i vadeći ih iz zatvora, sad su postali gotovo suvišni jer se čini da je bh. PEN eutanaziran iznutra, opstruiran vlastitom (njegovom i našom!) Upravom i voljom (ili ne-voljom za djelovanje!) njegova predsjednika.

Kako inače objasniti PEN-ovo nereagiranje na, primjerice, užasne fašističke napade na novinarku koja ima "manjinsko" ime i prezime u, kako bi to rekao Jergović, gotovo teheraniziranom Sarajevu? Kako inače prešutjeti koordinirane kleronacionalističke napade na jednu epizodu televizijskog humorističkog serijala "Lud, zbunjen, normalan"?

Nikakvo obrazloženje nereagiranja nije u biti tobožnja "neusuglašenost članstva". Jer, tko se ima usuglašavati s kim, o čemu i zašto, kad je svaki član pristupajući PEN-u potpisao Povelju PEN-a?! Tko? Kad je Povelja iznad svakog pojedinačnog člana i svake pojedinačne instance, organizacije ili nacionalnog centra unutar svjetske obitelji PEN-a! Zar treba usuglašavati stavove kad netko vrijeđa temeljna ljudska prava i slobode? I to još u sferi pisane riječi koja se PEN-a tiče više nego, primjerice, Helsinškog komiteta ili nekih drugih nacionalnih i međunarodnih instanci?

Očito da! Jer ono što traže za sebe, manipulirane "viktimizirane" skupine nisu spremne dati drugima. Dapače, za druge pripremaju isti scenarij kojega su već same bile žrtve. Zato je i moguće da vam sarajevski taksist (sa snažnim zavičajnim naglaskom!) kaže: "A zašto Duška Jurišić ne ode Dodiku, u Banju Luku?" i da mu to zvuči logičnije nego se pred samim sobom zapitati "A otkud ja ovdje, u Duškinom rodnom gradu?" Zato je i moguće da uglednoj sarajevskoj novinarki, naravno iz nacionalno manjinskog milieua, kad i petnaestu godinu traži svoj stan u jednoj općini, inače "merhametli Sarajeva", kažu "Dobit ćeš ga kad i Palestinci svoju državu!" I opet je općinski službenik, s vjerojatno zavičajnim naglaskom, spreman "u tuđem gradu" braniti svoja došljačka prava vis á vis "rođene Sarajke" (a svima su puna usta baš ovakve priče!), koja nije "njegove vjere"!

Na sve to i drugo PEN šuti. Nema ga. Izdao vlastito intelektualno i moralno poslanje. Dapače - obvezu! Šuti Uprava, šuti članstvo... A likuju oni koji su mu radili o glavi. Njima je PEN bio dobar samo kad ih je vadio iz zatvora, a danas, kad treba braniti neka druga prava, pa i od njih samih, oni hodaju okolo i pričaju o tome kako bismo trebali biti ponosni "što ih imamo za svoje komšije". Oni svud okolo, budući da su mentalno navijeni, formatirani na nizak intelektualni i moralni profil (jer oni su mentalni vjernici, podanici!), vide posvuda samo islamofobiju, antibošnjaštvo i antibosanstvo. Njima nije problem "MAO Gornja Maoča", ali jest PEN?! Ne bih se iznenadio da oni i policijsku akciju privođenja Gornje (Gluhe?!) Maoče pod ustavno-pravni sustav Federacije BiH proglase islamofobičnom, jer takvi kad nauče neku riječ, ma ne ispuštaju je šale. Kao pit bull su!

Što li bi tek radili da su kojim slučajem autori i glumci humorističkog serijala na FTV-u druge nacionalne ili, barem formalno, vjerske nominacije? Premda se pitam zašto ne bi bili, ako je FTV i kanal hrvatskog, pa i srpskog (ustavno!) naroda, te nacionalnih manjina u Federaciji?

Koja bi to onda bila islamofobična zavjera protiv, pogađate, Srebrenice!? Toliko oskvrnjivanja tragedije Srebrenice i srebreničkih žrtava koliko su ih učinili profesionalni bošnjački "viktimolozi", jedva da bi, ponajprije iz poštovanja prema sebi, pa tek onda i prema žrtvama, izgovorio netko iz reda nebošnjačkih struktura. A ovdje, pritom, da se razumijemo, uopće ne govorim o uskopolitičkim strukturama i toj vrsti manipulacije.

Može li PEN, međunarodna organizacija pisaca u svom bh. varijetetu, uopće opstati ako nije u stanju jasno i nedvosmisleno u praksi odčitavati svoj temeljni dokument i principijelno ga braniti. Ne, neće time PEN braniti samo danas brutalno napadnute Dušku Jurišić, Vildanu Selimbegović, Borku Rudić, a jučer Kazaza ili Vešovića, nego ponajprije vlastitu institucionalnu poziciju, vlastiti dignitet i nadasve one vrijednosti radi kojih je osnovan i za koje se borio u srazu s nekim ranijim totalitarizmima. Obvezuje ga na to ranija borba protiv fašističkih i komunističkih totalitarnih ideja. Pa i ako novi oblici totalitarizma već nisu nominalno fašistički ili komunistički, jesu islamistički ili kako ih već imenovati. PEN-u bi trebalo biti svejedno koji su i kakvi su, jer su im ciljevi i metode iste. Progon pojedinca, progon slobodne javne riječi, onoga što se opire leći na većinsko rudo, što se opire podanički uvrstiti u stado blejećih vjernika i podanika bilo čega ili bilo koga.