(Ne)reagovanja visokih predstavnika

Do usijanja zagrijana politička atmosfera oko Zakona o referendumu i građanskoj inicijativi u Republici Srpskoj, potpuno je ohlađena. Pokazalo se da nema ama baš ništa od tih silnih upozorenja i izraženih strahova o navodnoj ugroženosti Dejtonskog mirovnog sporazuma i suvereniteta BiH.

Koliko to doprinosi produbljivanju nepovjerenja i nesigurnosti građana BiH, nepotrebno je isticati. Atmosferi prizivanja opasnosti podlegao je i visoki predstavnik međunarodne zajednice za BiH Valentin Incko upozoravajući da bez Dejtonskog sporazuma nema Republike Srpske. Kada bi zaista pomenutim zakonom na bilo koji način bio doveden u pitanje suverenitet dejtonske BiH, rekli bismo da visoki predstavnik radi svoj posao. Međutim, ovakav zakon je mogla da usvoji skupština bilo koje zemlje, na bilo kojem kontinentu, i jednako bi "ugrožavao" Dejtonski sporazum kao što ga ugrožava ovaj usvojen u Narodnoj skupštini Republike Srpske.

Ako i razumijemo reakciju visokog predstavnika kao potrebu smirivanja veoma uznemirene javnosti jednog dijela BiH, ne možemo da razumijemo njegovo nereagovanje kada se zaista, direktno ili indirektno, dovodi u pitanje Dejtonski sporazum. Štaviše, nije u pitanju samo aktuelni visoki predstavnik već i njegovi prethodnici. Kao po pravilu, izostajala je njihova reakcija, a nije smjela izostati kada su osporavanja Dejtonskog sporazuma dolazila iz FBiH. Treba li podsjećati na predizborne plakate sa porukama "100 % BiH", "BiH bez entiteta" i sl. Premda i nema potrebe vraćati se u prošlost, dovoljno je usredsrediti se na nekoliko aktuelnih pitanja.

Najaktuelnija politička pitanja u BiH su ustavne promjene i zatvaranje OHR-a. U tom kontekstu, većina lidera političkih partija iz FBiH, javno i na zatvorenim sastancima ističe kako OHR i visoki predstavnik sa bonskim ovlaštenjima moraju da ostanu sve dotle dok se Ustav BiH korjenito ne izmijeni. Pri tome se hvale da su o tome razgovarali i sa visokim predstavnikom, te da su to tražili i na sastancima PIC-a (Savjet za sprovođenje mira). Neki su tražili i novu međunarodnu konferenciju ili, kako to zovu, Dejton 2. Očigledno da od visokog predstavnika nisu upozoreni da je to antidejtonsko djelovanje i da ne može biti sprovedeno sve dok u BiH postoji OHR. Naime, OHR i visoki predstavnik imaju mandat da sprovode Dejtonski sporazum, a ne da ga mijenjaju. Drugim riječima, čak i kada bi postojao dogovor svih strana u BiH da se mijenja Dejtonski sporazum, visoki predstavnik morao bi ih upozoriti da je to suprotno mandatu OHR-a i da će sa tim promjenama morati sačekati. To jest, sve dok postoji OHR, trebalo bi da postoji i dejtonska BiH. Svaka druga priča, bilo o tri entiteta ili o ekonomskim regijama, jeste antidejtonska i zaslužuje reagovanja visokog predstavnika. Stoga skrećem pažnju svim bh. političarima koji zagovaraju promjenu Dejtonskog sporazuma uz pomoć OHR-a da će morati sačekati zatvaranje OHR-a, pa tek onda tražiti podršku za takvu politiku od bh. partnera. Volio bih da ih je na to upozorio i visoki predstavnik, pa makar i na zatvorenim sastancima. Ukoliko je to eventualno i uradio, očigledno je da njegovo upozorenje nije imalo nikakav efekat, pa je možda krajnje vrijeme da to upozorenje bude upućeno javno.

Da se u FBiH ne uvažava Dejtonski sporazum, govore i dva sljedeća primjera. Prije nekoliko mjeseci Predstavnički dom PS BiH je, već u prvom čitanju, odbacio Prijedlog zakona o praznicima BiH. Protivna je bila većina poslanika iz FBiH. Suštinski razlog je to što je 21. novembar, dan potpisivanja Dejtonskog sporazuma, bio predviđen kao državni praznik. Naivno sam vjerovao da vrijedi razgovarati sa poslanicima "umjerenih" partija uz FBiH, koji ističu svoju multietničnost, da podrže zakon u prvom čitanju, pa da kroz amandmane traže izmjene i dopune. Odgovor je bio veoma jasan da nikada neće prihvatiti dan potpisivanja Dejtonskog sporazuma kao državni praznik. Vjerujem da to zna i aktuelni visoki predstavnik, kao što su znali svi njegovi prethodnici. Otvoreno je samo pitanje zašto nisu reagovali. Činjenica da se u jednom entitetu 21. novembar proslavlja kao praznik, dok se u drugom ignoriše, najbolje govori o odnosu prema Dejtonskom sporazumu. Ako se još tome doda da je po potpisivanju bio podržavan u FBiH, a osporavan u RS, otvara se i pitanje zasluge OHR-a i visokih predstavnika u tom zaokretu. Teško je objasniti i to da su zvaničnici u BiH zajedno obilježili samo desetogodišnjicu sporazuma, i to u Dejtonu, dakle, izvan BiH.

Sljedeća aktuelna priča takođe govori o odnosu prema Dejtonskom sporazumu, čiji je zaštitni znak upravo OHR. Povodom 21. novembra, prošle godine jedan bh. ambasador organizovao je prijem za svoje kolege, ambasadore drugih zemalja. Prijemu su, između ostalih, prisustvovali i ambasadori zemalja koje su garant sporazuma, kao što su ambasador SAD, Rusije, Velike Britanije, Njemačke itd. Uobičajeno je da se troškovi ovakvih prijema tretiraju kao vanredni i da ih snosi Ministarstvo spoljnih poslova BiH. Međutim, u vidu kazne, dotičnom bh. ambasadoru je iz Ministarstva poručeno da će troškove prijema morati da plati iz svog džepa. Svakom dobronamjernom je jasno šta to znači. Za bh. javnost bio bi interesantan podatak koliko je novca Ministarstvo potrošilo za slične prijeme u bh. ambasadama širom svijeta povodom 1. marta, koji praznuju samo Bošnjaci i Hrvati u FBiH, dok je u Republici Srpskoj i za Srbe u zajedničkim institucijama BiH to običan radni dan. Oni koji državnim parama proslavljaju dan kojim je u BiH otvoren stravičan rat, isto to osporavaju onima koji bi svečano da obilježe dan koji je u BiH donio mir.

Piše: prof. dr Branko Dokić, poslanik u PDPS BiH