Nova smrt druga Tita

Počeo sam pisati današnji komentar 4. maja točno u 15.05 sati kada je, prema informaciji Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, objavljene preko televizije u pet sati popodne tog dana 1980. godine, umro drug Tito. Onda sam odustao. Mislio sam: previše se piše o Titu, pa opet ga pišem: ta, furiozni se komentari protiv Tita i Jugoslavije svakodnevno pišu u nakani da Tito umre po drugi puta i zauvijek.

Od svih mogućih pitanja i od svih mogućih rasprava koje se nude u povodu tridesete godišnjice smrti Josipa Broza meni se nameće sljedeća tema: imamo li danas više ili manje nego za Titova vremena?

Budući sam (po prvi puta u životu) stigao u Jugoslaviju u svibnju 1989, i to kao redovnik-franjevac s privremenim zavjetima, da bih pohađao studij filozofije i teologije, nemam neposrednih dojmova ili bilo kakva iskustva života u Titovoj državi. Znam samo da nas je vijest o Titovoj smrti u Buenos Airesu oraspoložila jer se činilo da dolazi kraj režimu kojeg smo u krugovima proustaških Hrvata u Argentini smatrali tamnicom naroda.

Ja sam, dakle, te 1980. još mrzio Tita da bih devet godina kasnije bio potpuno spreman prihvatiti stvarni život u posttitovoj Jugoslaviji, doduše sluteći da su duhovi nacionalizma pušteni iz boce i da će, što sam vidio već mjesec dana po dolasku iz Argentine, prerasti u rat, što je tada Slobodan Milošević i najavio sa proslave 600. godina Kosovske bitke.

Koristim, stoga, svjedočanstvo osobe koju duboko poštujem, možda naše ponajbolje novinarke i medijske spisateljice, kolegice Dare Janeković (r. 1925.) i danas aktivne promatračice i kroničarke medijskih i političkih fenomena, kako u zemlji, tako u svijetu. Navodim dio njene memoarske-publicističke knjige "Crni as i dvije grlice" (vlastita naklada, Zagreb, 2003.), gdje se na 95. stranici prisjeća trećeg po redu razgovora s Titom (tada 84-godišnjakom), obavljen na otočiću Vangi 24. prosinca 1975., uglavnom o zabrinjavajućem stanju u Savezu komunista Jugoslavije, "sklerotiziranom i birokratiziranom, koji takav kakav jest i vodi zemlju u propast", jer je Tito, navodi kolegica, bio veoma zabrinut.

Govorila mu je o tome kako nacional-šovinizmi odmuklo razjedaju i rastaču zemlju i u isto vrijeme, a uz pomoć partijske birokracije i oligarhije, preuzimaju glavne poluge vlasti, te da će veoma brzo SKJ i Jugoslavija doživjeti propast. Govorila je uostalom Titu tada i o krađama, o korupciji, o mitu, o privrednom kriminalu golemih razmjera. Kazala mu je da je sve to uzelo toliko maha da se normalni i pošteni ljudi čude kako još Jugoslavija i postoji, kako još imaju to što imaju. Pa, kao da je to pisala ove 2010. godine!

Tito joj je tada rekao: "Ako je istina sve to što govoriš, onda sam ja zabadava utrošio svoj život!". Tu njegovu rečenicu Dara neće nikada zaboraviti.

Kolegica se i danas pita: gdje su narodi koji su oplakivali Titovu smrt? Gdje ona to zapravo živi? Srbi se žele riješiti Kuće cvijeća u Beogradu, a u Kumrovcu su vandali 2004, kada je hrvatski premijer bio Sanader, podigli u zrak Titov spomenik, što je tadašnji šef Vlade oštro osudio požureći radove na sanaciji spomenika. Bi li Broz imao mira da ga se vrati u rodnu zemlju?

Nekima, da odgovorim na postavljenu tezu, razlika između života u Jugoslaviji i u ostatku socijalističkoga bloka, barem kada je o Hrvatskoj riječ, ta razlika, bila mnogo više nego što imaju danas. Predrag Matvejević, u članku u "Jutarnjem listu" u povodu Titove smrti, konstatira nešto što samo glupani (među kojima će se možda naći i neki stalni posjetitelji ovoga portala) mogu negirati: "sudbina nije podarila Hrvatskoj povijesnu i političku figuru međunarodnoga značenja usporedivu s Titom". Samo, ponavljam, politički idioti mogu nijekati Titove zasluge u skidanju s naših hrvatskih obraza ustaške ljage da nije bilo njegova obračuna s fašizmom.

Možda bi danas trebalo, poslije svega što je propalo, podsjetiti na ono što je, unatoč svemu ružnom kod Tita i u SFRJ, bilo pozitivno i povijesno opravdano. Naime, previše smo, tvrdi Matvejević, izgubili da bismo se ičeg što vrijedi odricali.

Mene, da se razumijemo, ne smeta određena titonostalgija ako je to, prvenstveno, potreba da se razumijemo i surađujemo jedni s drugima ostajući pritom svatko na svome, s odgovornošću koja svakome pripada. Problem leži u tome što oni koji napadaju oblike titonostalgije nisu, usput budi rečeno, baš i neki primjeri građanske, društvene ili političke odgovornosti. Mislim ovdje, među inim primjerima, baš i na neodgovorno, nepovijesno i nacionalističko ponašanje redatelja Antuna Vrdoljaka.

Uz put; ako pratite Vrdoljakovu seriju znate da čovjek navija i da nije objektivan. Dapače! "Nikad nisam radio partizanske filmove", veli u velikom intervjuu "Večernjem listu" od subote, a u povodu TV serije "Tito", ovaj mnogo spominjani režiser. Ta neistinita tvrdnja - jer dobro je poznato da je upravo on autor nekih od najboljih partizanskih filmova - metafora je Vrdoljakove vjerodostojnosti. Činjenice ga ne obavezuju. Zaobići istinu njemu je kao reći: dobar dan. Vrdoljak laže o vlastitoj prošlosti, odriče se svojih partizanskih filmova, jer danas producira antipartizanske serije.

Redizajnirajući vlastitu biografiju čak se pokušava prikazati žrtvom bivšeg režima. Baš kao što konfabulira o vlastitoj prošlosti, tako je Vrdoljak iskomponirao i svoju televizijsku priču o Josipu Brozu. Brojni su povjesničari već upozorili na njenu problematičnost, nevjerojatne netočnosti, neobjektivnost, jednostranost, krivotvorine, tendencioznost, a iz čega se izvlače potpuno krive zaključke i o Hrvatskoj pa i o Jugoslaviji.

I ja ću, za kraj, citirati Franju Tuđmana, kojeg Vrdoljak obožava i kojem je servilno služio, da bude jasno što imamo a što nismo imali: "Da nije bilo Tita, ne bi bilo ni današnje Hrvatske". Ne bi ni bilo, da se razumijemo, ni BiH ni RS. A Tito, je li živ? Jesu li ga ubili konačno nakon 30 godina od njegove smrti ili će se stari lisac i dalje pojavljivati da nam poremeti nacionalističku idilu?