Masakr: Crna komedija s elementima apsurda

Davor Pavlović - 27.04.2012 16:40 Video

Kada imate veoma dobar dramski tekst koji je privukao mnogo publike na brodvejskim daskama, kao i onim širom svijeta, četiri izvrsna glumačka imena i "dirigenta" da sve to spoji, majstora režije Romana Polanskog, ne može doći do promašaja.

Međutim, ipak pozorište nije film i ako režiser želi biti dosljedan prenošenju predstave na celuloidnu traku ne ispadne baš genijalan proizvod.

"Masakr" je minimalistički film nastao po pozorišnoj predstavi "Bog masakra" Jasmina Reze koji se čitav, izuzev samog početka i kraja, dešava u jednom stanu, najviše u dnevnom boravku. U nepunih sat i po vremena glumačke interpretacije i dobro smišljenih dijaloga, bez nepotrebnih mizanscena, ova crna komedija s elementima apsurda je primjer kako se snimanjem u jednom prostoru, ali sa dobrim tekstom može napraviti mnogo. To su ranije već bolje pokazali "Konopac" Alfreda Hičkoka i "Ko se boji Virdžinije Vulf?" Majka Nikolsa ili još neki režiser poput Fasbindera, Bunjuela i drugih.

Ovdje veliko platno ili ekran služe samo kao neka vrsta prozora prema pozorišnoj pozornici, koja je u ovom trenutku cijeli svijet gdje se odigrava predstava. Ono što filmu fali je jedan "skok", tačnije malo "krvi" i malo više napetosti, a s druge strane ima previše "nabildanog" dijaloga i ponavljajućih pitanja kao "Trebamo li ostati ovdje?", koje film čini više vještačkim, ali i bez toga film daje dovoljno ciničan pogled na dvolično ponašanje mnogih današnjih roditelja.

Uzrok zbog kojeg su se našla dva dobrostojeća para roditelja je sukob njihove djece Itana i Zaharija, da bi ovaj prvi nakon udarca štapom ostao bez zuba. Oni pokušavaju na jedan civilizovan način da riješe problem, ali kako vrijeme odmiče, zbog različitih razloga, ali najviše zbog alkohola, u njih se uvlači nervoza i počinju napadati jedni druge. Ono što počne kao mirna komunikacija pretvori se u grubu prepirku u kojoj na vidjelo iziđu sve razlike i frustracije.

O samim njihovim likovima bi se moglo pisati jako puno, jer je svaki od njih kompleksna priča za sebe i pun mana. Njih su odigrali, s jedne strane Džon S. Rajli kao dobrostojeći prodavač koji je u sjeni svoje žene i pisca Džodi Foster koja ima politički korektne poglede na svijet. S druge strane su tu frustrirana brakom Kejt Vinslet i Kristofer Valc, advokat, koji ne vjeruje u ništa. Ta njihova karakternost je možda i najjača karika filma, dok su u sjeni Rajlija i Valca ovaj put ostali Foster, koja je na trenutke svojim izlijevima histerije blijesnula i Vinslet.

Kada se situacija malo smiri, dramaturški nas priča ponovo stavlja u zanimljivu situaciju, povremeno skrećući sa glavne teme, tako što ubacuje majku Rajlijevog lika i njenu bolest u fokus, priču o nesretnom hrčku koji je izbačen na ulicu ili iritantno javljanje Valca na mobilni telefon. Polanski koji je navikao već da snima u zatvorenim prostorima ("Stanar", "Odbojnost", "Rozmarina beba", "Smrt i djevica"), to sve naglašava sa krupnim kadrovima i okvirima iz kojih ne izlazi, kao i montažanim rezovima da prikaže atmosferu iz svih uglova, što gledaocu ne ostavlja prostor da "uhvati vazduh".

Polanski se, ako ne fizički, kroz film vratio u SAD nakon nekog vremena, a njegovi likovi u suštini predstavljaju uništenje onoga što predstavljaju. Pokazao je još jednom da se odlično snalazi u klaustrofobičnom prostoru i da bez mnogo eksterijera, ali puno čavrljaja, ne baš u stilu Vudi Alena, ali dosta kompetentnog, može da napravi solidan film. Međutim, mora mu se priznati da mu je posao bio dosta olakšan sa tekstom koji je imao.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Ostali naslovi

Newsletter

Registrujte se na besplatni newsletter.

Svako jutro najvažnije vijesti.

Upišite vašu e-mail adresu:

Delivered by FeedBurner

Mali oglasi

Predajte male oglase putem mobilnog telefona 065 1314! Uputstvo.