Sigurno će biti razmimoilaženja u vezi s rodovskim i žanrovskim određenjem Perićevog proznog djela "Zločin i kazna pukovnika Kalamande".
Neki će reći da je to kraći roman o ratu i njegovim posljedicama, o čovjeku koji je bez svoje volje uvučen u besmisleni rat, pa sada trpi njegove posljedice i odgovara, prije svega sebi samom više nego tamo nekom nenaklonjenom mu sudu, za ono što je počinio ili što nije učinio, a mogao je. I biće u pravu oni koji tako misle.
Međutim, u pravu će biti i oni koji budu tvrdili da je ovo duža novela o raznim licima zla i zločina, zapravo o različitim pogledima na ono što se može a ne mora, u određenim okolnostima, nazvati zločinom.
Treći će reći da je Perić, jednostavnim, narodnim i narodskim jezikom, napisao odličan esej o pravdi i pravu, o krivici i "krivici", o besmislenom suđenju za pojedinačnu odgovornost u kolektivnom bunilu i ludilu. I oni će, možda i ponajviše, biti u pravu.
Naročito ako tome dodaju da je na fini beletristički način studiozno ušao u neke psihološke i sociološke fenomene rata, u zatvorski život, u filozofiju i dušu zatvorenika koji uvijek ima svoj pogled na krivdu i pravdu, o čemu neprestano razmišlja u toj svojoj, andrićevskoj, prokletoj avliji, u tom ukletom prostoru iznad koga nema zvjezdanog neba, što najteže pada junaku ove priče, pa i u svojevrsnom virtuelnom kazamatu koji ograničavaju informatičke tehnologije i mediji.
Bez obzira na to u koji će rod i žanr čitaoci i kritičari svrstati ovu prozu, svi će se sasvim sigurno složiti u jednom: Branko Perić napisao je zanimljivo djelo koje se čita u dahu.
U monološkoj formi, kroz razmišljanja glavnog junaka, pukovnika Mijata Kalamande, čovjeka koji "služi" devetu od dvadeset četiri dosuđene mu godine za ono što mu je sud (sasvim svejedno da li onaj haški ili ovaj "naš", u kome sude poslani i instruisani stranci) "odrezao" po nekim imaginarnim paragrafima, takođe imaginarnog "novokomponovanog" međunarodnog ratnog prava, data je, posebno na psihološkom fonu, uvjerljiva slika rata u prvoj polovini posljednje decenije dvadesetog vijeka na ukletim balkanskim prostorima.
Jedino je sasvim sigurno: niko sa sigurnošću ne zna ko je prouzrokovao i započeo taj rat, ko je iz sjenke povlačio u njemu sudbonosne konce i kakvi su mu bili ciljevi. Pouzdano se zna da u njemu nije bilo pobjednika; svi su gubitnici, jer je poraženo ljudsko dostojanstvo.
Vrlo zanimljivo je Perićevo promišljanje zločina i okolnosti u kojima se zločin događa. "Zločin je i u sistemu! U sistemu vladanja svijetom. Kad sistem traži zločin, čovjek je sredstvo! Dobro upotrebljiv materijal", kaže pukovnik Kalamanda.
Na sličan način Perićev junak razmišlja o politici, naročito onoj koja se zakorijenila na balkanskim prostorima, u državicama nastalim raspadom Jugoslavije: "Popneš se na binu i odmah si iznad mase! Gledaju te kao boga. Govoriš, a oni aplaudiraju. Ti povisiš ton, oni još više. Ti podvikneš, a oni u trans! Oni u trans, ti u delirijum."
Perić se ne "svrstava", ne staje ni na čiju stranu, nikoga ne uzima u odbranu. Jednostavno osuđuje rat i sva njegova prljava lica i razotkriva njegovu besmislenost
Mržnja je, po Kalamandi, generator osvete, zločina, rata. Svaki zločin je osveta za neke ranije zločine. Čovjek sopstveni bol i nesreću liječi tuđom nesrećom. "Zlom za zlo! Možda je u tome objašnjenje istorijske spirale zla? Ubijaš zato što su ubijali tvoje! Pališ zato što su tvoji preci spaljeni! Uništavaš zato što su tvoje pleme uništavali! ... Ali, rat je suženo polje svijesti i razuma.
Čovjek je biće u drugoj funkciji. Nosi te nešto nekom nejasnom cilju. Što si mu bliži, sve si mirniji." Salapura će na jednom mjestu reći i to da "nije čovjekov zločin toliko velik koliko su njegova dobra mala". Po Kalamandi (i Periću), oni koji su rat osmislili, a vjerovatno su daleko od ratnog poprišta, odredili su i ko će biti krivci. "Rata mora biti. Rat postoji zbog mira, a zlo zbog dobra. Višak dobra donosi zlo. To su nerazdvojne cjeline koje održavaju čovječanstvo."
Ko u takvim okolnostima čini najveće zločine? Oni koji ih izvršavaju ili oni koji aminuju njihove stavove i odluke? Biće da su ovi drugi veći zločinci, smatra Kalamanda. Zna on dobro da su moćniji i jači poveli rat za svoje interese, a zna i ko će biti za sve najviše kažnjen. Jer: "Nikada američki vojnik nije odgovarao za ratni zločin? Ne! Oni ne mogu odgovarati.
Zato što su sudovi izmišljeni samo za slabe! Moćni ne priznaju pravo. Kada bi i za njih važilo pravo, kako bi bili moćni? Kako neko može da bude sila, ako za njega važi pravo. Sila ne poznaje pravo."
B. Perić dobro je oslikao svog junaka dajući tako, zapravo, prototip oficira Jugoslovenske narodne armije koji se spremao da brani državu, a ona se na njegove oči raspada dok on to bespomoćno posmatra. Čovjek se rodi u siromašnoj porodici, roditelji se opredijele da ga pošalju na vojnu akademiju, bolje to nego da uči za popa, on se trudi da bude najbolji, postane oficir, oženi se, najčešće ženom koja pripada drugoj nacionalnosti, i stekne djecu. Onda dolazi do raspada sistema.
Žena ostaje u svom zavičaju, Kalamanda odlazi u svoj, djecu šalje u Beograd, gdje će mu se sin poslije rata ubiti pritisnut grižom savjesti što ga je otac zaštitio od ratišta. Počne rat za kakav se nisi osposobljavao, ne možeš ga ni definisati.
Raspada se armija, svako ide među svoje, a ti, Kalamanda: "Odjedanput ostaneš sam! Ne pripadaš nikome! Kao da nisi postojao. Ne znaš gdje si. Ne možeš da se snađeš. Čini ti se da sanjaš ružan san." Kao i drugi, i on se pridružuje svom nacionu, ratuje, a kad se rat završi - "ti si opet niko i ništa". "E moj Mijate, oficirska budalo", jedino je što može sam sebi da kaže.
Suđenje pukovniku Salapuri trajalo je tri i po godine. ("Može li se zamisliti istina koja se utvrđuje tri i pogodine? Kakav to mora biti savršen zločin da bi mu se sudilo tri i po godine?"). Ono što ga posebno boli jeste činjenica da njegov sudski dosije ima oko 5.000 stranica, a presuda je tek šestostruko tanja. Toliko teksta, a u njemu samo besmislice, nigdje podatka za koji bi se čestit sudija, pravnik sa savješću, mogao čvrsto uhvatiti!
Gradeći priču o osuđenom srpskom visokom oficiru, Perić je njegovu ispovijest, protkanu dobokim razmišljanjima, ilustrovao dijelovima presude, pisane suvoparnim pravničkim jezikom, u ovom slučaju, s obzirom na karakter suda, punom nerazumljivih i besmislenih formulacija. Za čitaoca nije bitno da li je pisac sam sročio taj tekst ili je koristio neku presudu, jer je njena dokumentarnost uvjerljiva, u književnom pogledu, naravno.
U svom djelu Branko Perić spominje stvarne, uglavnom istaknute, ličnosti s političe i ratne scene u Bosni i Hercegovini u periodu između 1992. i 1995. godine, Karadžića i Mladića, na primjer, a nekima je promijenio imena, ali će ih čitalac, naročito onaj koji poznaje prilike iz tog perioda, lako prepoznati.
Perić se ne "svrstava", ne staje ni na čiju stranu, nikoga ne uzima u odbranu. Jednostavno osuđuje rat i sva njegova prljava lica i razotkriva njegovu besmislenost, pa bi se moglo reći da je ovo antiratni roman. Samo nedobronamjeran čitalac, neselektivnim izborom citata, istrgnutih iz konteksta, mogao bi pokušati da formuliše drugačije stavove i ocjene.
Kratka, precizna i jasna rečenica, jednostavan stil, smirenost pripovijedanja i jasnoća misli karakterišu ovu prozu. Možda ne baš veliku uzbudljivost priče nadoknađuju uzbudljivost razmišljanja i dubina promišljanja fenomena kojima se roman bavi. Čitalac će to, bez sumnje, prepoznati.
(Nad romanom Branka Perića "Zločin i kazna pukovnika Kalamande", "Nezavisne novine", Banjaluka, 2012)