Navršilo se dvadeset godina od tragične i herojske smrti Srđana Aleksića. Smrt je ovog dvadesetšestogodišnjeg mladića, sportistu i glumca iz Trebinja zaustavila na pragu života.
U isto vrijeme film režisera Srđana Golubovića, "Krugovi", koji govori o životu i djelu Srđana Aleksića, prikazan je u programu na Sandans film festivalu, najznačajnijoj smotri nezavisnog filma u Americi i nagrađen Specijalnom nagradom žirija. Na Filmskom festivalu u Berlinu, održanom ovih dana, film je dobio prestižnu Ekumensku nagradu, kojom se vrednuje moralni aspekt filmskog ostvarenja. To je njegov izuzetni čin ponovo stavilo u fokus javnosti. Došlo je i do polemika po novinama.
Da podsjetimo: 21. januara 1993. godine četvorica vojnika VRS pretukla su na trebinjskoj pijaci na smrt Srđana Aleksića zato što je stao u odbranu svoga sugrađanina Bošnjaka Alena Glavovića. Srđanov plemeniti i hrabri čin nije ostao nezapažen, mada sa zakašnjenjem od nekoliko godina. Helsinški komitet za ljudska prava BiH dodijelio mu je posthumno Povelju ljudskih prava, jedna ulica u Sarajevu nazvana je njegovim imenom, u Novom Sadu dobio je prolaz sa spomen-pločom, u Pančevu takođe ima ulicu, u Podgorici jedna škola treba da ponese njegovo ime, u toku su nominacije i da jedna ulica u Beogradu dobije ime ovog izuzetnog mladića. I u Trebinju, njegovom rodnom gradu, planiraju izgraditi obilježje koje bi podsjećalo na podvig ovog mladog čovjeka. Predsjednik Srbije Boris Tadić prošle godine na Dan državnosti Srbije odlikovao je posthumno Srđana Aleksića zlatnom medaljom "Miloš Obilić". Na Dan i krsnu slavu Republike Srpske 9. januara 2013. godine predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik dodijelio mu je posthumno Orden časti sa zlatnim zracima. "Heroj je onaj koji daje život za najviši smisao života", piše na jednoj spomen-ploči posvećenoj herojskom liku ovog mladog Trebinjca.
Svojevremeno je mnogo javnih prepirki i polemika, posebno na lokalnom nivou, izazvalo prikazivanje dokumentarnog filma Svjetlane Broz, "Neđo od Ljubuškog", o Nedeljku Galiću, Hrvatu koji je pomagao ljubuškim Bošnjacima u međusobnim sukobima tokom proteklog rata. I jedan i drugi primjer pokazali su brojna nerazumijevanja simboličkog i stvarnog značaja njihovih djela. I sada se besramno licitira time kome su ovakva i slična lična pomaganja više koristila, u ime kakvih političkih ciljeva i koncepcija su preduzimana, kao i kome narodu oni pripadaju, nama ili onima drugima, s onu stranu rata. Pri tome se previđa da oni to nisu činili za svoje narode i svoje države, već su to činili kao pojedinci u najdoslovnijem kjerkegorovskom smislu, kao ljudi, i u tome je njihova ljudska veličina. Kao što to pokazuju suđenja za ratne zločine, sve zaraćene strane su u većinskoj samoći, u prilikama kad nije bilo ovakvih pojedinaca, jedni drugima činili najgore moguće stvari. Oni su tu da nas opomenu na bestijalnost jednog vremena. Bolje je da je sin našeg roda nego da nije, ali mala je to utjeha onima koji ne razumiju kolosalnu poruku njegove samožrtve. Bolje da nama čestitaju na čojstvu nego da saginjemo glavu od stida, ali, jedno je sigurno, on to nije uradio ni za svoju državu, ni za svoj narod, koliko god da pripada i jednom i drugom. On je to uradio po sopstvenom nalogu savjesti, odan onom Tinovom "pobratimstvu lica u svemiru".
Srđan Aleksić i njemu slični, a bilo ih je još u proteklom ratu, ne predstavljaju neki određeni narod, ni političku stranku, niti neku posebnu političku koncepciju, ma kako se ona javno predstavljala, već sebe samog, lični etos pojedinca u strašnom vrtlogu istorije i onaj napušteni humanistički ideal o "jedinstvu razuma i savjesti". U njegovom činu sadržan je grumen one rudimentarne ljudskosti i dobrote, koja počiva u svakom čovjeku, po kome je on humanističko biće
Saznanje da bi od hiljadu ljudi jedan to uradio njegovo djelo čini još većim. Istinsko herojstvo se rijetko pruža i zato onima koji ga izvrše pripada posebna čast. U tome je njegova besmrtna veličina, u odnosu na onu ogromnu ćutljivu većinu i masu sitnih švercera života, moralnih kalkulanta i oprtunista. Srđan Aleksić i njemu slični, a bilo ih je još u proteklom ratu, ne predstavljaju neki određeni narod, ni političku stranku, niti neku posebnu političku koncepciju, ma kako se ona javno predstavljala, već sebe samog, lični etos pojedinca u strašnom vrtlogu istorije i onaj napušteni humanistički ideal o "jedinstvu razuma i savjesti". U njegovom činu sadržan je grumen one rudimentarne ljudskosti i dobrote, koja počiva u svakom čovjeku, po kome je on humanističko biće. On je simbol one prostodušne i obične čovječnosti koju smo negdje izgubili u našim kolektivnim paranojama, zatvorenim dušama i zarobljenim glavama. U njegovom djelu može se prepoznati svaki čovjek na svijetu i povratiti svoj ljudski lik.
Istorija pamti brojne grupne herojske podvige u prošlosti. Međutim, lakše je biti heroj u grupi, kao i zločinac, uostalom. Ali, budi heroj kad si "sam na ulici"! Srđanov gest je tim veći jer je djelo samosvjesnog pojedinca u vremenu opšteg ratnog ludila, kolektivnih omraza i međunacionalne histerije. Prošlost je puna primjera veličanstvenih djela odvažnih pojedinaca, izvršenih u potpunoj samoći. Kada su nacisti na početku Drugog svjetskog rata 1941. godine okupirali tadašnju Kraljevinu Jugoslaviju i uspostavili kvislinšku vlast, zatražili su, pod pritiskom, od svih viđenijih srpskih intelektualaca da potpišu Apel srpskom narodu, da podrže okupacioni režim. Među pozvanima je bio i srpski klasični filolog, filozof, prevodilac, helenista i profesor Beogradskog univerziteta Miloš Đurić, koji je odbio potpisati ovaj apel izlažući se smrtnoj opasnosti. Kada mu je jedan kompozitor i profesor muzičke akademije koji je potpisao navedeni apel tiho sugerisao da bi bilo bolje za njega da učini isto, profesor Đurić mu je mirno odgovorio: "Lako je tebi, ti sviraš u diple, a ja studentima predajem etiku." Ovo je primjer dosljednosti postupanja jednog čovjeka u skladu sa svojim etičkim stavovima i ličnim uvjerenjima. Zbog svojih uvjerenja i aktivne podrške pokretu otpora profesor Đurić je penzionisan prije vremena, a zatim uhapšen i deportovan u koncentracioni logor. Vladimir Dedijer u svojoj knjizi "Izgubljena bitka Josifa Visarionoviča Staljina" piše o tome kako mu je Edvard Kocbek u jesen 1943. godine u Rogu pričao o jednom seljaku na Dolenjskom koga su Nijemci uhvatili zbog pomaganja ranjenim partizanima. Kada su ga izveli pred streljački stroj, sastavljen od njemačkih vojnika, slovenački kmet je povikao: "Čujte, Nijemci, ja ginem i radi vašeg dobra..." Primjer jedinstvene partizanske etike, čovjeka-pojedinca u sukobu ideologija, srazu epoha, tragičnih istorijskih lomova i kolektivnih stradanja čovječanstva. Ovo je primjer one vrste herojstva koju bi mogli nazvati "banalnost dobra".
Ako je zlo banalno, kako kaže Hana Arent, onda je dobro još banalnije. Za mene su lični moral i moralno djelovanje uvijek bili praksa izolovanog pojedinca, nezavisno od društvenih okolnosti. Dok razmišljam o tome, kroz glavu mi prolazi jedna kratka sekvenca iz filma "Veliki Lebowski", u kojoj se narator filma više puta pita: "Šta je junak? Ali, katkad postoji čovjek....", i to ponavlja do kraja filma kao vezujući lajt motiv cijele priče. Odgovor na ovu tešku dilemu nalazim u onome što je lijepo zapisao Jovan Skerlić, vijek prije nas: "Pravi moral nije ni moral nužnosti ni moral interesa, ni moral straha; moral nije: ne treba, ili ne mora, ili ne smije se, moral je: neću. Nije vrlina ne griješiti, no moći, a ne htjeti griješiti." Samožrtvujuća smrt Srđana Aleksića za tuđi život je čin koji postavlja etičke obrasce, čime postaje "kategorički imperativ" univerzalne "etike odgovornosti", jer je jedinstven i veličanstven po svojoj rijetkoj plemenitosti.
(Autor je publicista)