Petnaest godina nakon mirovnih pregovora u Dejtonu, koji su rezultovali mirovnim sporazumom zvanično potpisanim u Parizu 14. decembra 1995. godine, Bosna i Hercegovina (BiH) je i dalje pritisnuta teretom komplikovanih institucionalnih struktura i garancijama za očuvanje istih.
Sa obustavljenim procesom reformi Ustava, te oživljavanjem ideje o trećem entitetu od strane bh. Hrvata, BiH se nalazi na mrtvoj tački iz koje teško da će je pokrenuti sve udaljeniji i manji izgledi za članstvo u EU. Jedan od razloga za ovaj ćorsokak se može pripisati stalnom nezadovoljstvu dva od tri konstitutivna naroda u ovoj zemlji - Srbima i Hrvatima - u vezi sa njihovim položajem u državi. Iako je pitanje privrženosti državi/naciji jedno od najspornijih, i kao takvo veliki izazov, prevalentnost ovog pitanja se može ublažiti zadovoljavanjem zahtjeva Srba i Hrvata za uspostavljanjem bližih veza sa njihovim matičnim zemljama. U tom smislu, iskustvo Sjeverne Irske sadrži korisne lekcije.
Dejtonski sporazum, kojim je okončan rat u BiH, uspostavio je novi model državnog uređenja (supra-državni), a njegove potpisnice i garanti su Srbija i Hrvatska. Svaka od njih, dakle, ima neuporedivu odgovornost da omogući njegovu punu primjenu. Iako se o ovoj dimenziji Dejtona uglavnom razgovaralo u smislu antagonizma i neprijateljstava, regionalni kontekst se značajno promijenio tokom proteklih petnaest godina. Sada kada se Hrvatska i Srbija odlučno kreću ka Evropi i ulažu napore u izgradnju dobrosusjedskih odnosa, došlo je vrijeme da obje ojačaju svoje uloge u BiH kako bi ojačale plan međunarodne zajednice za izmjenom svog daljeg prisustva u toj zemlji. Obje zemlje već održavaju specijalne veze sa svojim matičnim narodima, odnose koji su donijeli niz pozitivnih rezultata, posebno u oblasti energetike i ekonomije. Pozitivno iskorištavanje takvih veza moglo bi da djeluje poput snažnog katalizatora za obnavljanje prekinutih regionalnih veza.
Slučaj Sjeverne Irske, iako nije direktno uporediv, pruža niz značajnih indicija o mogućim načinima ozvaničavanja takvih oblika saradnje za dobrobit svih zajednica u BiH. Zahtjevi republikanaca - koji su najvećim dijelom katolici - za uspostavljanjem snažnijih veza sa južnim dijelom Irske su priznati i djelimično zadovoljeni stvaranjem Ministarskog savjeta Sjever-Jug, kao dio sveobuhvatnog Sporazuma iz Belfasta, koji je potpisan na Veliki petak 1998. Ovaj savjet se bavi zajedničkom politikom u šest oblasti saradnje (poljoprivreda, obrazovanje, životna sredina, zdravstvo, turizam i saobraćaj), koje se zatim primjenjuju odvojeno u svakom od dva pravosudna sistema, dok šest tijela za njihovu primjenu funkcionišu na bazi cijelog ostrva, uključujući i plovne puteve Irske, Specijalno tijelo za programe Evropske unije i InterTradeIreland.
Oslanjajući se na neke od elemenata Ministarskog savjeta Sjever-Jug, moguće je zamisliti institucionalizaciju postojećih specijalnih odnosa između BiH, Srbije i Hrvatske. Formiranje prekograničnog ministarskog savjeta sačinjenog od predstavnika sa izvršnom odgovornošću iz svake od ove tri zemlje - što bi, u slučaju BiH, proizlazilo iz državnih ili entitetskih odgovornosti, u zavisnosti od oblasti politike u pitanju - s ciljem konsultovanja, saradnje i zajedničkog djelovanja u oblastima od obostranog interesa unaprijedilo bi regionalnu saradnju u tzv. dejtonskom trouglu. Dok odluke Savjeta - koji bi funkcionisao na bilateralnoj ili trilateralnoj osnovi, uz podršku zajedničkog sekretarijata - ne bi bile obavezujuće, te odluke bi doprinijele razvijanju zajedničkog pristupa ključnim pitanjima i ostvarivanju uzajamne koristi. Oblasti za saradnju bi bile definisane tako da budu ekvivalent oblastima nadležnosti Ministarskog savjeta Sjever-Jug, ili bi bile prilagođene jedinstvenim problemima i izazovima regiona.
Uspostavljanje prekograničnog ministarskog savjeta bi omogućilo da se zadovolje neki od zahtjeva Srba i Hrvata za uspostavljanjem bližih veza sa matičnim državama, dok bi istovremeno doprinijelo unapređenju odnosa između svih strana u ovim zemljama. Iako takvi savjeti ne mogu poslužiti kao zamjena za specijalne odnose koji već postoje, oni bi pomogli u otvaranju takvih odnosa sa drugim akterima - na primjer, putem jačanja veza između bh. Srba i Hrvatske. Kroz realizaciju zajedničkih interesa i pozicija, savjeti bi doprinijeli većoj kohezivnosti i povezanosti između struktura unutrašnjeg upravljanja u BiH, i struktura za donošenje odluka. Međutim, to bi u najvećoj mjeri zavisilo od volje Bošnjaka da se aktivno i konstruktivno angažuju u institucionalnim tijelima stvorenim s ciljem jačanja regionalnih, te konačno i evropskih integracija BiH.
Iako je debata o institucijama u BiH uglavnom vezana za reduciranje istih, nove strukture pomoću kojih bi se institucionalizovali odnosi između zemalja dejtonskog trougla - BiH, Srbije i Hrvatske - doprinijele bi unapređenju postojećih struktura vlasti BiH i njihovog djelovanja kroz izgradnju povjerenja i dijaloga u svakoj od ovih zemalja. Dok međunarodna zajednica nastoji da iznova definiše svoje odnose sa BiH, i Srbija i Hrvatska imaju potencijal da odigraju komplementarnu i konstruktivnu ulogu u skladu sa suverenitetom BiH i njenim teritorijalnim integritetom. Petnaest godina kasnije, jačanje spoljne dimenzije Dejtonskog sporazuma, koja se nekada smatrala problematičnom, sada bi moglo da doprinese pomjeranju sa mrtve tačke na kojoj se BiH nalazi.
Autor je suosnivač fonda "TransConflict", organizacije koja sprovodi projekte transformacije konflikta u zemljama zapadnog Balkana
Ovaj članak je preuzet sa veb stranice projekta "Alijansa Civilizacija" Ujedinjenih nacija pod nazivom Global Expert Finder (www.globalexpertfinder.org), gdje je objavljen 11. novembra.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.