Pod strogim okom brončanog kneza Mihajla grupa srpskih akademika, pravoslavnih popova, ruskih oficira, udarnika desničarske omladine i Bora Đorđević, sa zvučnika odjekuju ruske koračnice, pod binom skupina militantnih golomozgih Obrazovaca, Dverovaca i 1389-ovaca sa ispruženim desnicama uzvraća sa "Ubij Šiptara!", uz njih hiljadu promrzlih rodoljuba, pokoja ocvala tetka s onduliranom trajnom iz 1989. i Šešeljem na reveru, kartonski Ratko Mladić, fotografije Slobodana Miloševića i Vladimira Putina, oko njih nezainteresirani gradski autobusi, taksiji, policajci, prolaznici i nervozna svakodnevica, a iznad svega Trg Republike zaokružio šareni neonski vijenac reklama za EMG banku, Raiffeisen banku, Bancu Intesu i Alpha banku. To je slika Beograda u utorak 24. marta 2009. u 19.45, u trenutku kad je prije 10 godina pala prva NATO bomba.
Ceremonijalni pijetet, usiljeni ponos, vidljiva nelagoda i dosadna kiša obojali su dan kad Beograd obilježava desetu godišnjicu NATO bombardiranja, jedan od mnogih historijskih datuma s kojima Srbija ne zna što da radi. Tek nekoliko kurtoaznih da-se-ne-ponovi rečenica predsjednika i premijera, dva-tri vijenca za poginule, prigodni dokumentarac na državnoj televiziji, bezvoljne sirene u podne i opskurni nacističko-komunističko-pravoslavno-sovjetski mitinžić u centru posve rezigniranog grada, sve u svemu nedovoljno da se popuni i gradska rubrika u novinama.
Ta atmosfera slikovito opisuje suvremenu Srbiju, zemlju posve nejasne budućnosti i još nejasnije prošlosti. Istovremeno najstarija i najmlađa država na Balkanu, u sadašnjim je granicama zapravo ono što je ostalo od Jugoslavije nakon što je šest država pobjeglo od Srbije i proglasilo svoju nezavisnost. Dvadeset godina od Gazimestana, sve se dogodilo isuviše brzo za tromu, megalomansku srpsku historiju. Sportski novinar državne televizije tako će prije godinu-dvije klicati "najvećem uspehu od osamostaljenja Srbije", a kad su u finalu europskog vaterpolskog prvenstva u španjolskoj Malagi igrale Srbija i Crna Gora, oduševljeni komentatori prizivali su "četvrtu uzastopnu titulu Srbije" protiv "debitantske selekcije Crne Gore", iako je od tri prethodne titule dvije osvojila državna zajednica Srbije i Crne Gore. To je Srbija, zemlja koja ne zna pouzdano tko je, što je i otkad je, republika sa zastavom monarhije i žrtva iz predumišljaja.
Svaka od šest novonastalih država ima tako svoje historijske datume, godišnjice i Dan državnosti, svaka od njih jednom godišnje održava velike državne ceremonije sa specijalnim televizijskim programom, paradama i svečanim akademijama, samo Srbija ne. Današnja Srbija nastala je zapravo konačnim otcjepljenjem Kosova, pa svoj "dan državnosti" slavi paljenjem ambasada, čuvajući kosovski mit u predsjedničkoj zakletvi i vremenskoj prognozi. U nedostatku slavnog datuma svog "osamostaljenja" Srbija stoga slavi ustanak iz 1804. godine. Devetnaesto stoljeće je najdalja točka do koje je stigla: jedina je to valjda država na svijetu koja ne slavi nijedan jedini datum nakon Prvog svjetskog rata.
Drugi svjetski rat za Srbiju je prostor povijesne kontroverze: dane ustanka, dane borca, dane Republike i ostale crvene datume nekadašnjeg kalendara država ne slavi kao, hm, previše crvene, a izjednačavajući četnike s partizanima ne slavi ni četničke datume. Historijskom revizijom i rehabilitacijom kolaboracionista, koja već tri godine traje na općinskim sudovima, gubitnička Srbija odriče se jedine pobjede u posljednjih sto godina, a iz devedesetih nema što slaviti: ni početak ni kraj nijednog od četiri rata u koja je krenula, nijednu bitku, nijedan datum.
Na kraju najtragičnijeg stoljeća svoje povijesti, Srbija je valjda jedina zemlja na svijetu koja je doživjela klasičnu agresiju, a koja ne zna kako to obilježiti: demokratska Srbija ne želi kapitulaciju bilježiti u pobjede, ali ni bilježiti poraze, pa je deseta godišnjica ostavljena političkoj gerijatriji i maloljetnoj delinkvenciji. Niti čestiti spomenik poginulim civilima ne postoji, jer ni danas, deset godina kasnije, u doba DNK forenzike i Interneta, Srbija ne zna koliko je točno ljudi poginulo u bombardiranju.
Godišnjicu agresije Srbija tako obilježava mutavo i bezvoljno, kao što obilježava i godišnjice posljednjeg historijskog poraza, atentata na Zorana Đinđića, nespremna da za oba poraza sagleda ono što se zove "politička pozadina".
Prizor od utorka slika je takve, autistične Srbije, Srbije koja ne zna i ne želi znati, Srbije koja poraze slavi kao pobjede, a pobjeda se odriče, pa se ponosi lažnom gordošću i stidi vlastitog stida, Srbije koja glavinja od jednog do drugog kosovskog mita, bez aureole pobjednika i katarze gubitnika, ispražnjene, umorne i šizofrene Srbije okupljene oko monarha na Trgu Republike i opkoljene zapadnoevropskim bankama.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.