Svijet se mijenja i želimo biti dio tih promjena. Iako nije izgovorena ili napisana ova rečenica može biti pročitana negdje izmeđe redova najave protesta u Banjaluci, koje organizuje dvadesetjednogodišnji student političkih nauka Stefan Filipović. I to je dobra, pozitivna vijest za ovo društvo koje je poprilično uletjelo u letargiju, pesimizam...
Treba to s vremena na vrijeme razdrmati, od vlasti pa do ostalih slojeva društva, razbuditi ih i podsjetiti da su tu gdje jesu kako bi rješavali zajedničke probleme, a ne samo svoje lične, stranačke ili ko zna čije. Mladi su ti koji mogu, u stvari oni moraju unijeti živost na javnu scenu. A vlast koja to pokuša ignorisati nema nikakvu perspektivu.
Najveća opasnost za jedno društvo je pesimistično stanje u kojem građani, pogotovo studenti, ne žele da se bave društvenim i političkim procesima, jer smatraju da je to u stvari nešto veoma loše, da su političari korumpirani, lopovi i da nema dovoljno dobrih ljudi koji bi preuzeli odgovornost za opšte dobro. Na jednom ovdašnjem portalu ovih dana je objavljen transkript predavanja studentima Banjalučkog univerziteta na temu "Nacionalizam i patriotizam", koje je krajem februara 2003. godine održao Zoran Đinđić, a koji je ubijen nepunih mjeseca dana poslije.
"Potrebno i u nacionalnom interesu je da se rahabilituje pozitivan pojam politike i da se shvati da ne možete dopustiti lošim ljudima da vode državu u kojoj živite vi i u kojoj će da žive vaša deca. Znači, politika je instrument za obavljanje velikih poslova u jednom društvu bez kojeg ne može ništa da se uradi. Društvo mora da kontroliše političku strukturu i svaki pojedinac mora da bude zainteresovan za kvalitet tog instrumenta, jer od kvaliteta politike zavisi njegova bezbednost, njegov život i njegova budućnost. Najbolji način je uključiti se od toga da glasate jednom u četiri godine za nekoga do toga da svakog dana, ili u svojoj lokalnoj zajednici ili kroz različite građanske inicijative, vi zapravo vršite pritisak i utičete na donošenje odluka koje su važne za vas. To je nešto što daje kvalitet jednom društvu. Ne znam koliko ste vi zainteresovani i motivisani za to, ali ako niste, onda nemojte posle da se ljutite što će u vaše ime biti donesene odluke koje će biti na vašu štetu", poručio je tada banjalučkim studentima Zoran Đinđić.
Danas na javnoj sceni u regionu nema takve političke veličine kakva je bio "njemački student" iz Šamca i pucanj u njega bio je pucanj u bolju i pravedniju Srbiju koja je svima mogla biti uzor. Iako Đinđić nije preživio ta teška, mučna "miloševićevska vremena", njegove ideje jesu i u potpunosti su definisale matricu današnje zvanične srpske, proevropske politike koju predvodi Boris Tadić. Tačno je da Tadić ne radi s onom energijom kojom je Đinđić koračao kroz svijet, ali njegovim ubistvom promijenjene su i okolnosti.
Ali to je druga tema, a u stvari hoću da kažem ukoliko su protesti banjalučkih studenata motivisani samo jednom rečenicom iz citiranog Đinđićevog predavanja oni su potpuno opravdani, bolje rečeno neophodni Republici Srpskoj.
Sjećam se moje generacije studenata tih devedestih godina kada većina današnjih školaraca na istom univerzitetu nije bila ni rođena, kakav smo mi, u stvari, imali izbor. I maja te krvave 1992. godine kada su "crvene beretke" skoro svaku noć pretresale Studentski centar (tada se zvao "Veljko Vlahović", po španskom revolucionaru i narodnom heroju iz onog prethodnog rata) hvatajući Srbe i deportujući ih u kasarnu, pa u vojne jedinice, a Bošnjake i Hrvate uz batine šaljući preko Vlašića na "neprijateljsku teritoriju". Osim oružja i rova u koji su nas gurnuli imali smo samo prirodni nagon da preživimo. Veliki broj nije ni to uspio.
Sjećam se te ratne 1994. godine kada su nas sa privremenog "odsustva za školovanje" u toku jedne večeri pokupili u kamione, formirali "studentsku brigadu", kojom su komandovali profesori, poput radikala Nikole Poplašena. S odlukom da ti mladići budu gurnuti na uzavrelo bihaćko ratište na nož "Hamzama" Atifa Dudakovića, umjesto na obećani mirni savski nasip, saglasio se i tadašnji rektor Dragoljub Mirjanić. Desetine njih nikada se nisu vratili. Zločin je to bio prema mladosti za koji nikad niko nije odgovarao.
Pisali smo mi koji smo preživjeli o tom zločinu u medijima koje smo pokretali nakon rata. Nismo tada bili nakačeni na Internet, već na nekoliko trošnih kompjutera, nekakve mašine prije pentijuma. Pa smo opet galamili, šta galamili, vrištali na tim jeftinim crno-bijelim stranicama štampanim uz pomoć stranih donacija, što nam ne dozvoljavaju potpisati se latinicom, što moramo lomiti jezik ekavicom… Što Gojko Kličković budžet vozika u gepeku, pa je onako šeretski u kafani vozaču znao narediti: "Ajd', mali, odvadi koju 'iljadu", što bi u prevodu značilo da realizuje nekakvu tranšu jednoj od opština da prežive koji mjesec…
Nismo tada ćutali jer smo bili uvjereni da imamo pravo na bolju budućnost od one koju su nam bili zacrtali SDS-ovi despoti. I danas, petnaest i više godina poslije smatram da je revolt te vrste neophodan da bi jedno društvu moglo ići naprijed. U vremenu Fejsbuka i ovakvim političkim okolnostima to je puno, puno slobodnije i lakše raditi.
Stoga, ukoliko je mladi Stefan Filipović, koji je prije mjesec dana postao poznat u javnosti Republike Srpske pokrenuvši grupu "Glas naroda" na Fejsbuku, ušao u čitavu priču vjerujući da je potrebno protestom, šetnjom oko zgrade Vlade ili kuda god hoće, pokazati vlastima kako se teško živi, da su društvu potrebne nove ideje kako dalje, onda će tu njegovu iskrenost građani prepoznati i znati podržati.
Međutim, ukoliko iza te njegove priče stoji bilo koja partija iz Banjaluke ili iz Sarajeva velika je to prevara koja se u suštini veoma brzo ogoli, prepozna i na kraju obesmisli samu ideju. Stoga, prije izlaska na ulicu treba da on i njegovi suorganizatori po kampusu pošalju jasnu poruku javnosti Republike Srpske da nemaju ama baš ništa sa onim agentima koji su ispitivali predsjednicu Studentskog parlamenta Danicu Kojić. Treba, radi sebe, da se ograde od kreiranja nereda po banjalučkim ulicama koje priželjkuju politički i medijski stratezi iz sarajevskih kuhinja, zloupotrebljavajući zajedničke institucije, što bi trebalo da bude OBA ili OSA, kako bi ih usmjerili na destabilizaciju Republike Srpske.
Protesti da, rušilački pohod ne. Tu moraju biti jasni Stefan i Danica i svi oni koji u subotu dođu na Trg Republike. Samo dostojanstvom koje tom prilikom pokažu najljepše će se odužiti i svim onim poginulim studentima sa spomen-ploče kraj ulaznih vrata Pravnog fakulteta. To su zaslužili.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.