Umjesto novogodišnjih čestitki za uspješan rad, pravosuđe je od predsjednika Milorada Dodika primilo do sada najoštrije kritike. Predsjednik nije birao riječi.
U evropskim parlamentarnim tradicijama i demokratskom svijetu, gdje se sve i svašta može kritikovati, nije zabilježeno da predsjednik kritikuje pravosudni sistem svoje države. Ali, nije najveći problem što predsjednik Republike kritikuje pravosuđe. Problem je što predsjedniku nema ko da odgovori! I kada bi imao ko da odgovori, nema argumente!
Zašto su se i predsjednik i pravosuđe našli u teatru apsurda? Zato što su kreatori naše stvarnosti pravosudni sistem u najširem smislu izdvojili iz sistema državne vlasti i proglasili apsolutno nezavisnim u nadi da će ga na taj način osloboditi uticaja politike. Amputacijom i presađivanjem tužilačkog sistema u sistem sudske vlasti prekinuta je prirodna veza dijela pravosudnog sistema sa političkom vlašću. Izmiještanjem u ljušturu nezavisnosti, pravosuđe je prepušteno samo sebi, ili, bolje reći, (ne)sposobnosti ljudi koji u određenim mandatnim periodima vrše efektivnu vlast nad pravosuđem. Izvršna i zakonodavna imaju legitimno pravo da budu zabrinute.
Institucionalno onemođućavanje prirodnog dijaloga pravosuđa i politike neminovno je dovelo do nerazumijevanja i otvorenih sukoba. Pogrešno razumijevanje nezavisnosti u uspostavljenom sistemu pravosuđa uvelo je pravosuđe u stanje svojevrsnog autizma. Sistem je počeo da se zatvara i degeneriše iznutra. Skandali u vezi s imenovanjem, disciplinskim postupcima i ostavkama pokazuju znake ozbiljne bolesti. Sindrom nezavisnosti ne dozvoljava da se problemi vide i o njima razgovara.
Evo rezultata pravosuđa u godini koja prolazi! Strategija za procesuiranje ratnih zločina doživjela je potpuni krah. I dalje nema presuda za najteže ratne zločine i najodgovornije počinioce. Potpisivanje Protokola o saradnji sa Srbijom u vezi s razmjenom dokaza blokirano je u organizovanom poduhvatu funkcionera pravosuđa i politike. Istrage za velike zločine obustavljane su sa nejasnim objašnjenjima i apsurdnim obrazloženjima (Dobrovoljačka, tuzlanska kolona). U sudskoj praksi se i dalje na iste slučajeve primjenjuju različiti zakoni (Krivični zakon BiH i KZ SFRJ). Čak su u istom sudu za isto djelo kazne drastično različite. Nedavno su mediji o tome opširno izvještavali. Umjesto pravde, sve je vidljivija nepravda!
I dalje nema rezultata u procesuiranju korupcije i organizovanog kriminala. Otvoreni slučajevi rezultiraju oslobađajućim ili ukinutim presudama. Uzalud višegodišnja upozorenja raznih monitoringa o alarmantnom stanju! Pravosudni sistem nema odgovor na ove opasne društvene izazove.
Umjesto najavljivane efikasnosti sistema, ponovo smo dobili dugotrajna suđenja i sporu pravdu.Visoki sudski i tužilački savjet (VSTS) nema odgovor na ove trendove. Umjesto novih razvojnih strategija, točak reformi se vraća unazad. Osnivaju se novi sudovi i stalno povećava broj sudija i tužilaca, a rezultati ostaju isti. Racionalizacija sistema kao jedan od ciljeva radikalne reforme, potpuno je napuštena. U procesne zakone vraćaju se stara rješenja koja usporavaju efikasno suđenje (presude se ukidaju i slučajevi vračaju na ponovno suđenje, proširuje se žalbeni okvir). Silni projekti koji se finansiraju međunarodnim parama očigledno ne daju rezultate. Primjera radi, u projekte saradnje medija i pravosuđa uloženi su milioni eura, a rezultat su njihovi stalni nesporazumi. Projekat saradnje policije i tužilaca traje četiri godine, a vidljivih rezultata nema. Čemu ovakvi projekti služe i kako ove probleme rješavati?
Mnogo je izazova o kojima bi VSTS, s obzirom na svoje nadležnosti, trebao da raspravlja. Čini se da VSTS ključ za rješavanje problema vidi samo u povećanju broja sudija i tužilaca. Ovo nije najbolji pristup za nagomilane probleme pravosuđa. U nedostatku strateškog razmišljanja, birokratska pamet je rješenje uvijek nalazila u povećanju broja izvršilaca. Takvog iskustva imamo previše!
Vraćam se kritici predsjednika i hoću da budem vrlo jasan: ne smeta mi više njegovo oštro uplitanje u pitanja pravosuđa. Raščistio sam to onog trenutka kada je upravo on pokrenuo neka od najvažnijih pravnih i pravosudnih pitanja. Zašto to nije učinio VSTS kome je to mandat i obaveza? Otvaranje strukturalnog dijaloga na zahtjev predsjednika Dodika je najveći poraz nezavisnog regulatora (VSTS) i pravosudnog sistema. Bio je to malj u čelo: neoboriv dokaz da je pravosudni sistem nesposoban da rješava najvažnije probleme svog funkcionisanja. (Sasvim je drugo pitanje kakvi će biti rezultati strukturalnog dijaloga. Sve mi se čini da ih neće biti, između ostalog, i zbog opstrukcija koje dolaze iz pravosudne zajednice!)
Zaključujem: 2012. godina je godina velikog pada pravosuđa. Argumenti se gomilaju u rukama političara. Godina koja slijedi mogla bi biti godina velike kazne.
Dodika nema ko da čuje!