Kolumne

Godine bez rezultata

Ko je pod ovim naslovom pročitao nedavno objavljen tekst u "Oslobođenju" mogao je zaključiti da se, izgleda, svi slažu da sprovođenje Državne strategije za rad na predmetima ratnih zločina nije dalo očekivane rezultate! Teško je povjerovati, ali u ocjeni su saglani svi i žrtve, i političari, i predstavnici međunarodne zajednice, ali i ljudi iz pravosudnih institucija.

Iako saglasni u dijagnozi stanja, niko od učesnika javnog dijaloga po ovom pitanju nije imao smjelosti da upre prstom u krivce i javno zatraži njihovu odgovornost! Ćutanje o odgovornosti je posljedica balkanske kulture neiskrenog dijaloga i izbjegavanja istine, poznatog sociološkog fenomena nezamjeranja koji se u tradiciji političkih diktatura pokazao kao najbolji način za izbjegavanje vlastite odgovornost. Kako drugačije razumjeti predsjednicu Suda BiH koja u izjavi "Oslobođenju" kaže kako je strategija duže vremena zapala u ćorsokak, a da o tome do danas javno nije progovorila ni riječi? Umjesto da je o problemima sprovođenja strategije sa Tužilaštvom organizovala zajedničku konferenciju, predsjednica Meddžida Kreso neumorno putuje od konferencije do konferencije, ponavljajući priču kako je najveći problem pravosuđa u BiH to što nema vrhovnog suda. Kao da će vrhovni sud riješiti probleme strategije za ratne zločine i ostale probleme institucije na čijem je čelu drugi mandat!?

I dok predsjednica u navedenom intervjuu servilno pozdravlja dolazak novog v.d. glavnog tužioca, Kolegij Tužilaštva BiH obavještava Ministarstvo pravde o gorućem strateškom problemu u implementaciji strategije, koji je proizveo upravo Sud BiH. Naime, Tužilaštvo upozorava da je Sud BiH samo u ovoj godini odbio 39 njihovih prijedloga da suđenje za manje složene i manje značajne slučajeve bude preneseno na entitetske sudove i tako Tužilaštvu osigura prostor i vrijeme da se bavi najsloženijim predmetima. Nije potrebna posebna pamet da se razumije da je Tužilaštvo zbog toga u ozbiljnom problemu, a ciljevi strategije dovedeni u pitanje. 

Svako razuman će se zapitati kako je moguće da se politike i strategije Tužilaštva i Suda BiH po pitanju složenosti i značaju predmeta ratnih zločina tako radikalno razilaze? Kako je moguće da ovaj problem nije bilo moguće riješiti na nivou samih institucija, nego je morao da bude proslijeđen Ministarstvu pravde da bi Tužilaštvo dobilo mogućnost da se žali na odluke Suda? Da li neko zaista ozbiljno misli da će žalbe riješiti ovakav problem?

Odgovor je jednostavan: moguće je zbog toga što se na čelu pravosudnih institucija nalaze nekompetentni ljudi! Ljudi bez znanja, vizije i kreativnih sposobnosti nisu u stanju održavati sistem, a kamoli ga strateški razvijati. Godine bez rezultata to pokazuju! Vrijeme je da se o toj ozbiljnoj i žalosnoj činjenici počne javno govoriti.

Ali, vratimo se  strategiji! Svim ljudima u ovoj zemlji poznati su masovni zločini u kojima su stradali nedužni pripadnici sva tri naroda. Kompetentni tužioci bi se za dva dana, na jednom jedinom sastanku, bez mudrovanja o kriterijima, dogovorili o tabeli najtežih zločina koji su u ratu počinjeni prema narodima u BiH. Na osnovu takvog dogovora, kompetentna pravna pamet bi zaključila da za te najteže zločine prvo treba da odgovaraju oni koji su zločine osmislili, naredili i sproveli, i to po principu hijerarhijske civilne i vojne moći. Za njih bi, sve dok postoje, trebalo da budu nadležni Tužilaštvo i Sud BiH. Za sve ostale, po istom principu i lancu odgovornosti, mogu biti nadležni entitetski sudovi. Da li iz perspektive pravde i perspektive žrtve postoji pošteniji i pravičniji pristup? Za ovakvu ljudsku strategiju nije trebalo putovati na Palić, Brione i Dubrovnik i na bezbrojnim konferencijama gubiti vrijeme u jalovim pričama.

Zašto danas Tužilaštvo i Sud BiH troše vrijeme na anonimne izvršioce pojedinačnih ratnih ubistava i silovanja, a tužilaštvo i sud u Bihaću, primjera radi, procesuiraju ozbiljne zločine, treba pitati, prije svega, Tužilaštvo BiH, a onda i Sud koji odlučuje o preuzimanju predmeta ratnih zločina. Postavljanje takvih pitanja nije uplitanje u nezavisnost, nego legitimno pravo da se učestvuje u rješavanju važnih društvenih problema i traži odgovornost bez koje se u demokratskom društvu ne mogu vršiti javna ovlaštenja. Naravno, ukoliko i ovo što se dešava nije nekakva i nečija strategija!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije