U toj Ashdownovoj administraciji radio je kao neugledni pravnik Kanađanin Philippe Leroux-Martin, jedan od onih frankofonskih šminkera koji naprave lijepu karijeru u međunarodnim mirovnim operacijama.
U Bosni, bavio se restrukturiranjem policije, koju je prema Ashdownovim idejama, trebalo objediniti.
Tu su Srbi stali na zadnje noge - oko svega su mogli taktizirati, ali oko nadležnosti policije, nisu bili spremni. Opstruirali su zajedničke institucije u Sarajevu dok stvar nije pala u vodu.
Ogorčen tim neuspjehom, Phillipe je deset godina kasnije objavio knjigu u kojoj objašnjava da je nepremostiva prepreka za razvoj bosanske zajedničke države bio Milorad Dodik, koji je visokog predstavnika koji je zamijenio Paddyja, Slovaka Miroslava Lajčaka, naprosto blokirao, spreman da ide do kraja. Miro je kao jedan pametan momak tada zaista odustao od te nemoguće misije, a tko je u toj stvari zapravo bio u pravu vidi se najbolje danas nakon događaja u Tuzli, Sarajevu i Mostaru.
Policija u Mostaru nije mogla zaštititi bošnjačko-hrvatske kantonalne institucije, a da je neka zajednička bila operativna i u Republici Srpskoj, pitanje je bi li bio spriječen međukomunalni izvoz nasilja. Uostalom, u Mostaru su se slične stvari događale i ranije, kad bi dolazili nogometni navijači iz Sarajeva, što je rezultiralo smrtnim slučajevima, a bošnjački policajci hapsili hrvatske koji su intervenirali i ovi su se poslije spasavali bijegom u rezervnu i matičnu domovinu…
Mudrost kojom se napojio u Sarajevu, pripremila je kanadskog pravnika za nastavak karijere na Kosovu. U intervjuu u povodu izlaska knjige primjećuje: "BiH danas nema jedinstvenu policiju, iako to nakon briselskog sporazuma Dačić - Tači ima čak i Kosovo."
Ali, posve je jasno da kosovska srpska zajednica na sjeveru nikad neće dostići neki federalni kapacitet koji zasad ima Republika Srpska, nego će proći otprilike kao Hrvati u Hercegovini -minorizirani u ovakvom aranžmanu, neminovno će se raseliti… Bit će manjina, a to je kad na Balkanu padneš ispod 15 posto. Kad se to dogodilo Srbima u Hrvatskoj, likvidirani su ratnim etničkim čišćenjem, a u Hercegovini i na Kosovu, ostvarit će se to stupnjevanim pritiskom, koji ostanak čini besmislenim. I to nije ništa novo. Uzmimo primjer Rijeke. Poslije Prvog svjetskog rata Talijana je u Rijeci bilo 49.805. Poslije Drugog svjetskog rata, likvidirani su i protjerani i 1953. (prvi popis) bilo ih je još oko 25.000. Danas ih ima - oko tri tisuće. Imaju svoje dnevne novine.
U Istri, gdje ih je još dvanaest tisuća, svi su natpisi dvojezični. No, Istra nije Balkan. Balkanska društva nemaju kapacitet za multietnički održivi politički razvoj. Možda se to promijeni u sljedećim desetljećima i generacijama, ali zasad to djeluje gotovo kao prirodni zakon.
Ove svoje mudre zaključke koji je pronosio iz Bosne na Kosovo, valjani Phillipe sad širi kao predavač na najvažnijoj američkoj političkoj školi, Kennedy School of Government, na harvardskom koledžu Belfer. Belferski blefer na kraju intervjua ipak priznaje da "europska diplomacija mora biti iskrena prema sugovornicima u BiH i reći im da, iako o točnim modalitetima ustavnog i institucionalnog ustrojstva BiH odlučuju sami građani te države, ratni ciljevi kao što su uspostava unitarne države, ukidanje Republike Srpske ili otcjepljenje od BiH stoji u izravnoj suprotnosti s članstvom u Europskoj uniji". Što već naizust zna svako dijete u osnovnoj školi.
Do čega onda mogu dovesti ovi prosvjedi koji nisu bili inducirani, ali su zatim sustavno politički usmjeravani? Iako su pokrenuti u Tuzli protiv kantonalne vlasti koju ondje drži SDP, sarajevski SDP uspio ih je kanalizirati u skladu sa svojim političkim prioritetima (previše bi bilo reći - ideologijom). Nezadovoljstvo je preusmjereno i prema SDA (bihaćki gradonačelnik iz te stranke morao je bježati s familijom u Hrvatsku), te prema HDZ-u, Hrvatima i svima ostlima koji zbilja nemaju veze s tim kako tuzlanski gradonačelnik Imamović i ostali njegovi drugari upravljaju gradom, s privatizacijom mjesnih poduzeća i svim ostalim propalim projektima, koje ne može spasiti novi ciklus nasilja, te promašeni pokušaji da se revidira ono što je već dovršen proces postkomunističke tranzicije u Sovjetskom Savezu, Jugoslaviji ili Čehoslovačkoj, a zapravo je arestirano u Bosni i Hercegovini.
Što bi, dakle, u toj situaciji morali učiniti valjani Bošnjaci, umjesto što se pretvaraju u uličnu falangu i odaju nekontroliranom nasilju koje će raniti njihovu vlastitu zajednicu? Trebali bi suprotno od onoga za što se sad zalažu zatražiti da se Bosna podijeli na tri entitetske cjeline kao što se etnički već podijelila i nikakav je politički inženjering ne može vratiti u prethodno stanje. U svom entitetu mogli bi tada prirediti neposredne, direktne izbore i izabrati vlast koja će vladati s većinom glasova kao u svim normalnim demokracijama, a ne uz pomoć hiljadu trikova i dilova na raznim razinama lokalne, entitetske i savezne vlasti, prepucavanjem, specijalnim ratovima po tabloidima, neprijateljskim brifiranjem predstavnika međunarodne zajednice… Nije vic u tome da Hrvati dobiju entitet - fućkaš Hrvate, oni će se već snaći - nego da ga dobiju Bošnjaci. Oni, kao i Srbi, nikako da priznaju svoje vlastite granice, nego ustrajno nastoje živjeti u historijskom virtualitetu. A jedino tako razgraničeni dobit će legitimnu vlast - kakva jest da jest. Znači ili pobijede Bakir i Tihić, ili Radončić, ili Lagumdžija, ili dvojica od trojice moraju napraviti koaliciju. I onda imaš odgovornu vlast koja neće biti ništa bolja od ove u Hrvatskoj i Srbiji, ali možeš je zamijeniti na idućim izborima pa ideš dalje... Nema druge šeme, to je jedino ostvarivo i provedivo u skladu s europskim demokratskim standardima. Kad si to ostvario, možeš tražiti ulazak u NATO i zatim u EU. Ni to još, vidimo i sami, nije ne znam što, ali opet - drugog puta nema. To je institucionalni put i ja znam da mladi, nezadovoljni, gladni nemaju za to volje i strpljenja. A onda, brate, neka rade što i sad čine - neka se iseljavaju u Ameriku, Kanadu, Hrvatsku i Australiju i za deset godina problem će se sam od sebe riješiti, Bosna će postati prekrasna vikend-destinacija, što je već i sad i da imam love, kupio bih jeftino vikendicu u okolici Travnika. Meni vahabiti ne smetaju, a sir je odličan.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.