Engleska riječ za kneževinu je principality ili princedom i ona označava malu monarhiju ili suverenu državu kojom upravlja monarh manjeg ranga od kralja -princ ili knez.
. Kneževine su postojale i u antičko doba, prije Rimskog carstva, ali kneževine u formi kako ih mi danas vidimo nastale su u srednjem vijeku između 350. godine i 1450. godine naše ere, baš u periodu kad je feudalizam vedrio i oblačio.
E sad, feudalizamom je rasla moć lokalnih prinčeva, velikaša ili gazda unutar kraljeve zemlje i taj proces je doveo do toga da je kraljev autoritet, a samim tim i autoritet te pradržave, u mnogim mjestima bio narušen ili nije ni postojao više. To je sve vodilo političkoj fragmentaciji tako da je kraljeva zemlja razlomljena na mini-države pod apsolutnom kontrolom prinčeva i kneževa. Odnosno pod parolom "Dolje kralj - živio kralj", te male oblasti su dalekog monarha zamijenile svojim, seoskim, bližim.
Ovaj vid državne vlasti se pokazao različito. Neke kneževine su rasle i razvijale se, neke su se gasile. U svakom slučaju, one su pokazivale veliki stepen nestabilnosti i nepouzdanosti jer je bilo veoma teško podići i plaćati vojsku kao garant stabilnosti, posebno imajući na umu da je još teže bilo graditi prosperitet na osloncu koji je bio u kneževom shvatanju svijeta, a ne i rijetko u kneževoj naravi. Kako su jedni kneževi odlazili, a drugi dolazili, tako je izvjesnost postajala nemoguća. Malobrojni su oni koji su kao bankari Medičijevi uspjeli da iz Firence orkestruju renesansu i udare temelje moderne nacionalne Italije. Oni su ukapirali da s jedne strane morate da imate brata od tetke ili nekog sličnog iz svoje familije na mjestu pape, a sa druge strane da intenzivirate komunikaciju, infrastrukturu i kulturu. Priča o takvim kneževinama se završava stvaranjem nacionalnih država.
Na našem terenu u to vrijeme formira se kraljevina koja pokušava da zadovolji ideju za nacionalnom državom tako što vrši integraciju društva u zamišljenu južnoslovensku naciju. Međutim, aspiracije pojedinih za svojom, samo svojom, nacionalnom državom idu tako daleko da se u to ime čine stravični zločini. Da to ipak nije dovoljno bilo, vidi se u prelaznom rješenju, te se formira SFRJ. U tom okviru ulazimo u period dezintegracije i klasnog društva, postojeći južnosloveni se diferenciraju i dijele dodatno, iznalaze se novi vidovi narodnosti i identiteta. Nepostojanje cilja da se stvori i otvori proces građanskih prava, slobode medija i parlamentarne demokratije dovodi do iznjedravanja jedne ličnosti u bijelom za koju bi poređenja radi Karlo Veliki bio samo jedan običan knez ili župan. Tada postaje jasno da ovaj oblik federacije nema za cilj da da pravo građanima i da ujedini narode, već da neke od njih pripremi za finalni obračun i razlaz. Tako se devedesetih godina stvaraju nove-stare nacionalne države nastale na novom-starom zločinu.
Ovaj istorijski put nas zatiče, danas u parlamentarnoj demokratiji i vladavini prava. Imamo svoje narodne, građanske predstavnike koje biramo da nas predstavljaju naredne četiri godine. Sloboda medija i iznošenja svog stava nam omogućava da bolje i brže komuniciramo i da imamo bolji uvid u ono šta je istina. Svi građani imaju pravo glasa te jednom riječju imamo preduslove za sve ono za što su se naši preci genercijama borili. Preduslove za pravedan, slobodan i dostojanstven život.
Dok svjetskim morima vlada neki novi poredak, u našim sporim potocima, koji se nekad ulijavaju u te iste velike bare, još nije rijetkost kneževina. Tako mnogi direktori javnih i privatnih preduzeća rukovode istim kao svojim kneževinama u ulozi, naravno, kneza. Pravo glasa i jednakost u tim organizacijama često ne postoje
Kažem preduslov jer često imamo priliku da vidimo da su sva ova prava na neki način nametnuta odozgo. Kao da se nas ne tiču. Kao neki neuspješno transplantovan organ koji organizam odbacuje iako mu život znači. Odbacivanje se ogleda u tome da su oni kojima ova prava donose bolju perspektivu razjedinjeni, posvađani i preplašeni da prihvate novinu i da je konzumiraju u punom kapacitetu. Dok pak oni kojima ova prava ograničavaju moć i dovode u pitanje njih kao suverene gospodare rade sve da zadrže neprirodan i vještački nivo odlučivanja o tuđim životima.
Tako dolazimo do zaključka da dok svjetskim morima vlada neki novi poredak, u našim sporim potocima, koji se nekad ulijavaju u te iste velike bare, još nije rijetkost kneževina. Naime, kod nas je oblik kneževine kao vladavine napustio glavne ceste komunikacije u društvu, ali nemojte da mislite da je odustao i položio oružje. Nema šanse. Taj princip vladavine se premjestio u manje vidljiva mjesta i vreba priliku da se povrati kao spasonosan po naše društvo. Tako mnogi direktori javnih i privatnih preduzeća rukovode istim kao svojim kneževinama u ulozi, naravno, kneza. Pravo glasa i jednakost u tim organizacijama često ne postoje. Ovdje vas ne vodim ka zapuštenim poljima radničke samouprave i državnog intervencionizma, već ka putu koji će ove "kneževine" otvoriti prirodnim procesima kao što su pozitivna kompeticija, pozitivna povratna sprega, dijalog, debata, evolucija, biologija...
Često smo pod dojmom da u nekim firmama i preduzećima prestaju da važe naši zakoni, kao i u srednjem vijeku kraljevi zakoni, i počinje da važi samo ono što "knjaz" kaže i šta misli, opet kao u srednjem vijeku. Tako se ne mogu oteti utisku da smo na raznim mjestima, od sporta, ekonomije pa do univerziteta i institucija kulture, u stvari feudalno leno prebacili ili prenijeli na tu instituciju koju vodi neki knez. Ali razlika je bitna jer ovi kneževi nemaju karakteristiku ktitorstva prema religijskim objektima. To im je nekako izmaklo ili im se ne isplati.
Ako malo dublje zakopamo, vidjećemo da mnoge od ovih kneževina vrše poslovanje putem opšteprihvaćene i idolopoklonske teke. Ili sveske. Kad posao prevaziđe korice iste, tad počinje i pad firme/preduzeća. Takođe je prisutan princip prvorođenog sina, tako da knez u odlasku radi sve da bi ga naslijedio sin ili bar zet (ako je takvima išta vjerovati) na čelu institucije, preduzeća javnog ili privatnog, sasvim svejedno.
Interesantno je to što "kneževi" obožavaju Makijavelija, kopiraju Josipa Broza, žale za Gadafijem, a ni Hitler nije bio toliko lud, već su mu kao napakovali. Na našu sreću, nedostaje im pronicljivost pravog kneza, knjaza Miloša, jer bismo tad mi bili trajno zakovani po istima.
Da sumiram, vrijeme kneževina kao takvih i kneževa je davno prošlo. Drugo, insistiranje "kneževa" naših na samovolji i čudljivosti naravi svoje ne vode ka intenzivnoj komunikaciji, infrastukturi, a kamoli kulturi i nauci. Prema tome, ili da se neki nećak prijavi za poglavara zapadnog hrišćanstva, ili da se opametimo i otvorimo komunikaciju ka nauci, modernim rješenjima, razumu i vjeri, kako su to i radili naši preci. Ili ipak da vjerujemo teci...