O djelu Frensisa Freda Kopole mnogo je toga rečeno. Tako Deson Hov u "Vašington postu" o njemu kaže: "Ovaj film je objavljen marta 1972. godine i režirao ga je u to vrijeme nepoznati ekscentrik Frensis Ford Kopola.
To je prvi film koji je zaradio 100 miliona dolara. Osvojio je tri 'Oskara' (za najbolji film, najboljeg glumca i najbolji scenario). Njegovi protagonisti Marlon Brando, Robert Deniro, Al Paćino, Robert Duval, Džejms Kan, Dijan Kiton dosegli su panteon američkog filma. Fantastična ekipa se nalazila i iza kamere - urednici Vilijam Rejnolds i Piter Ziner, muzika Nino Rota i scenograf Din Tavularis. Kopola nam je dao epsku tragediju o Americi, kapitalizamu, porodici, pohlepi, izdajama i ljubavi. On nam je pokazao - sa gotovo Šekspirovim motivima - izazove modernog svijeta. Njegov 'Kum' je samopuzdani vođa razapet između želje za osvetom i potrebom za mudrošću..."
Prilagodivši temu romana Marija Puza, Kopola i sam Puzo smještaju Don Vita Korleona (Marlon Brando) u poziciju patrona klana čije članove čine njegov brzopleti i najstariji sin Soni (Džejms Kan), njegov usvojeni sin i porodični savjetnik - konsiljere Tom Hegen (Robert Duval) i najmlađi sin Majkl (Al Paćino), koji je očeva dika i ponos te ga zato drži dalje od porodičnog posla.
E sad, taj posao se odnosi na prostituciju, reketiranja i kockanje, ali od nečega mora da se živi. Porodični posao jeste težak, u stalnoj borbi za prevlast među ostalim Njujorškim mafijaškim porodicama. U takvim uslovima porodici je neophodan lider sa čvrstom rukom i jasnom hijerarhijom. Svojim suparnicima i konkurenciji često daje "ponudu koju ne mogu odbiti".
Sad, za naše podneblje je karakteristično da svi "otkidamo" na ovaj film više nego na bilo koji drugi. Zašto je to tako? Šta nas to neodoljivo privlači ? Da li nas možda on na nešto podsjeća?
Pogledavši strukturu sage o "Kumu", u stvari vidimo jednog gospodara jedne zajednice koji odlučuje o životu i smrti svojih članova. Sama zajednica je organizacija tipa kumovsko-plemenskog (svi su došli iz istog sela i okolnih zaselaka) u vječitoj opasnosti od okruženja te je zato neophodna čvrsta ruka koja vodi. Kum je moćan, moderan, prijek, ali nadasve pravičan čovjek. Svojom ekipom pretorijanaca sprovodi vlast tako što ubistvima i montiranim procesima zavodi red u zajednici čija baza nije ravnopravnost i jednakost već volja Dona.
Ako osnovnu strukturu "Kuma" proširimo sa Korleonove zajednice na veći uzorak, na, recimo, društvo, onda vidimo neke paralelizme sa principima vladanja, ponašanja i komunikacije koje je nasilno utkano u naše, jugoslovensko, društvo u prethodnih pedesetak godina.
Možda je upravo izvjesna podudarnost likova i fabule u "Kumu" sa događajima i ličnostima pod maršalom toliko privlačna. Obračunavanje sa neistomišljenicima, istorijsko "ne" drugoj zajednici, slanje ponuda koje se ne odbijaju, balovi i novogodišnje proslave sa pregršt likova koji uživaju za stolom marašla, a imaju daleko bogatiji CV nego, recimo, Luka Braci.
Podudarnost leži u činjenici da je na snazi Platonova totalna država, ili društvo ili zajednica. Kao i u makijavelizmu, gdje cilj opravdava sredstvo, dovedenom u poziciju dogme. Shvatanje života kao haosa i džungle gdje preživljavaju najjači dok svi ostali moraju da se klanjaju ili sklanjaju.
Možemo uočiti i sličnost u negiranju hrišćanstva, jer je ljubav prema bližnjim zamijenjena ljubavlju prema moći. I to prema totalnoj moći. Jednakost i ravnopravnost među ljudima je ustuknula pred voljom i raspoloženjem vladaoca. Zakoni, pravila i procedure u suštini ne postoje, na njihovom mjestu je neki vid običajnog prava kao što su krvna osveta, oko za oko, zub za zub.
Sukob sa okruženjem i sa unutrašnjim neprijateljem prate propaganda, laž, floskule, prevare i podvale svake vrste. Komunikaciju odlikuje trojstvo- jedno se govori, drugo se radi, a treće se misli.
Suština opstanka u takvoj zajednici ili društvu svodi se na tumačenje kratkih, dvosmislenih i nejasnih rečenica koje izgovara lider sa govornom manom, bilo da se radi o "Kumu" ili njegovom pandanu u jugoslovenskom društvu. Recimo, izjava koja se odnosi na holivudskog reditelja i njegovog ljubimca arapskog vranca, ili izjava koja se tiče studentskih protesta 1968. U ova dva primjera vidimo model. Taj modus operandi sastoji se od nejasne izjave, može se protumačiti na mnogo načina koji se međusobno suštinski razlikuju, služe kao okidač za pretorijance da riješe stvar onako kako je mislio autor izjave. U tako koncipiranoj zajednici česta je pojava da se najefikasniji hitmeni ili ubice promovišu u ugledne, bogate i uzorne građane.
Možda smo gledajući "Kuma" decenijama pokušavali da proniknemo u odnose u vrhu našeg društva u Jugoslaviji. Možda smo prepoznali metode u filmu primijenjene nad nama samima. Možda smo shvatili u filmu ono što nam se dešavalo u životu. Možda smo gledajući "Kuma" užasnuti shvatili kako se naša jugo-saga mora završiti?