SDP BiH tužio je sudu jednu svoju članicu i poslanicu skupštine Kantona Sarajevo zbog toga što je napustila stranku u toku mandata. Ispostavilo se da je SDP BiH sa svakim svojim kandidatom prije izbora sklapao ugovor o partijskoj vjernosti. To je bio uslov da se članovi nađu na kandidatskim listama.
Tako smo pored članske pristupnice dobili vjenčani partijski list, pisani dokument odanosti člana partiji, sve dok ih Statut ne rastavi, i novčani odštetni zahtjev, za slučaj nesporazumnog razvoda partijskog braka. U tužbi su naveli da su u njenu kampanju uložili više hiljada konvertibilnih maraka, tražeći da im se uloženi iznos vrati uvećan dvadesetak puta. Za pretrpljeno strahopoštovanje. To se zove profit na socijaldemokratski način. Ugovor je, kažu, garancija stranci da će joj kandidati nadoknaditi štetu izazvanu napuštanjem stranke ili prelaskom u protivnički tabor. Nije ovo jedini takav slučaj, iako je, po svemu drastičan primjer. U Bratuncu su se srpski radikali u crkvi kolektivno zaklinjali na vječnu partijsku lojalnost. SDA je aktivirala deponovanu bjanko ostavku jednog svoga ministra u vladi FBiH, kad je ovaj promijenio vjeru za večeru, o čemu se zabavio i nadležni sud. Hrvatska stranka prava u Hrvatskoj je od svojih kandidata na izborima tražiila da unaprijed kovertiraju bjanko ostavke, za slučaj bilo kakvih nesporazuma sa partijom. Bjanko ostavke narodnih poslanika u trezoru stranačkih centrala u Srbiji bile su obavezan arsenal sredstava za disciplinovanje članova, sve dok EU nije naložila njihovo hitno ukidanje.
Ovi slučajevi otkrivaju duboku autoritarnu prirodu naših političkih stranaka, njihovih lidera i društva u cjelini. U kolektivnom i nacionalnom mentalitetu svih južnoslovenskih naroda postoje izrazite crte autoritarnosti. One su značajnim dijelom uslovljene istorijskim okolnostima neprestane borbe za preživljavanje na oskudnom prostoru izloženom osvajanju velikih i njima stranih sila, koje su se otimale za ovaj prostor. Stalne, gotovo ratne okolnosti života mnogih generacija, zahtijevale su visok nivo društvene hijerarhije, političke kohezije, autoritativne organizacije društva i državne vlasti, sličnije kakvoj plemenskoj zajednici i vojnoj organizaciji, nego modernom demokratskom društvu. O tome postoje ispisane čitave naučne studije, kao što je kapitalno djelo srpskog i jugoslovenskog geografa i etnologa Jovana Cvijića "Balkansko poluostrvo", o balkanskim psihološkim tipovima, kao i knjiga "Karakterologija Jugoslovena", psihologa i filozofa Vladimira Dvornikovića. O autoritarnosti nacionalnog mentaliteta govore brojne narodne izreke i poslovice koje se mogu sresti kod svih jugoslovenskih i balkanskih naroda, koje rječito govore o podložnosti autoritarnim vođama, narodnim tribunima i slavnim vladarima, kroz istoriju, kao što su: "Veži konja gdje ti aga kaže", "Ne može šut sa rogatim", "Koga je moliti, nije ga srditi", "Jes' Ale, jes' kapetane" i druge. Naročito su indikativne izreke koje preporučuju dresuru ćutanja i trpljenja, kao što su: "Ćutanje je zlato", "Reče i osta živ", "Izdrž'o je Mujo i gore", "Dobro, je dok ne tuku", "Živa glava" i slične. Tako se vremenom razvio dvoličan i podanički društveni odnos, pretvaranja i dodvoravanja vlastima, koji je, nekada, pod tuđinskom okupacijom, imao opravdanja jer je bio iznuđen, ali se zadržao do danas, kada postoji sloboda govora i političkog okupljanja i kada, barem formalno, živimo u demokratskom društvu. Argument prisile je kod nas uvijek imao veći značaj nego argument znanja i kritike. Tako se odomaćila izreka: "Ko jači, taj kobači!"
Podložnost stranim i tuđim osvajačkim vlastima, turskim i austrijskim, prenijela se na domaće narodne autoritarne vođe i zadržala u vremenu kada su naši narodi i zemlje stekli slobodu i samostalnost. Pedeset godina komunizma sa svojom ideološkom ortodoksijom marksizma, vladajućim komunističkim političkim kanonom i strogim jednopartijskim "demokratskim centralizmom", samo su pojačali autoritarni karakter društvenih odnosa, tako da su se samo visoko samosvjesni i moralni pojedinci, čvrsti karakteri, odani ličnim vrijednostima i uvjerenjima, mogli odbraniti od te kolektivne autoritarne atmosfere. Na takvoj društvenoj pozadini, kolektivnom strahu, oprečnim mržnjama, skromnoj demokratskoj tradiciji, nepostojanju širokog građanskog srednjeg sloja, nastao je "kult ličnosti", jednako onaj "narodnog tribuna", "knjaza" u srpskim ustancima, ili onaj "kralja ujedinitelja" u monarhiji, ili onaj neprikosnovenog komunističkog vođe, ratnog maršala, trostrukog narodnog heroja i doživotnog predsjednika u jednopartijskom sistemu socijalističke Jugoslavije. Iz toga vrela vuku svoj autoritarizam i današnji vječiti predsjednici naših političkih stranaka u formalno višestranačkom sistemu.
Borba za svoj narod, svoju vjeru, klasu i partiju, kao politički ideal, stvorila je kult vođe, pojedinca koji, navodno, najbolje zna kako treba da se bori za njihove interese i koji to može postići. Ovdašnji autoritarni poreci bazirani su dijelom na ličnim karakterima vođa, kao subjektivnoj osnovi, i na kolektivnim mentalitetima i nacionalnim ideologijama. Današnji autoritarni obrasci vladanja u BiH nastajali su kao posljedica međuetničkog sukoba u višenacionalnom društvu i unutrašnjih političkih kriza. Zbog realnog postratnog straha i nepovjerenja jednih prema drugima, u BiH su se formirali zatvoreni autoritarni poreci svakog od tri naroda, tako da su vodeće nacionalne stranke i najistaknutiji nacionalni lideri praktično postali kolektivni reprezenti tog naroda u konkurentnom sistemu tri naroda. Jedno vrijeme nakon rata, kada je država bila u praktičnom raspadu, autoritarno vladanje je možda bilo neophodna prolazna faza, ali za budući razvoj ona je svakako velika prepreka i smetnja uspostavljanju demokratije i demokratskog društva. U BiH je riječ o "postkonfliktnom mobilizacionom autoritarnom poretku", koji istovremeno egzistira u jednom podijeljenom društvu, u tri nacionalna oblika, (srpski, hrvatski i bošnjački), koji preko emocionalnih legitimacionih faktora održava identifikacionu vezu između tog naroda i njegove nacionalne stranke i lidera.
Vratimo se našoj temi s početka teksta. Venecijanska komisija dala je pravno mišljenje po kojem su bjanko ostavke i ovakvi ugovori nevažeći. Navedeni ugovori suprotni su demokratskoj praksi, jer po Izbornom zakonu BiH mandat pripada pojedincu, a ne političkoj partiji. Ovakvim ugovorima članovi stranke se disciplinuju, ucjenjuju i guši se unutarstranačka demokratija u partijama. Zanimljivo bi bilo pitati Socijalističku internacionalu, čiji je SDPBiH član, da li je ovaj "obligacioni centralizam" vezivanja poslanika, uz odštetni novčani iznos, u skladu sa pravilima SI? Još je Robert Mihels, u svojoj klasičnoj studiji "Sociologija partija u savremenoj demokratiji", početkom prošlog vijeka formulisao "gvozdeni zakon oligarhije", o neizbježnoj birokratizaciji partija od strane uskog partijskog vrha oko vođe, koji monopolišu partijsko odlučivanje. Šta nam nudi praksa ovakvih ugovora: svetost neraskidivosti "partijskog braka" po cijenu gubitka slobode mišljenja, oštro novčano kažnjavanje "preljubnika", vojničko disciplinovanje članstva, koje vodi u kronizam, postavljanje samo odanih partijskih poslušnika, i na kraju, u kupovanje mandata novcem? U takvim prilikama uvijek je dobro prisjetiti se poučnih riječi Artura Kestlera, autora čuvenog romana "Pomračenje o podne", u početku vatrenog komuniste i kasnijeg disidenta, koji je proživio katarzu izopštenja: "Na kraju krajeva, čovjeka uvijek razapinju zbog njegovog vlastitog uvjerenja."