Gospodari života u BiH dali su još jednom časnu pionirsku riječ da će uraditi ono za šta su plaćeni i izabrani. Obećali su u četvrtak prvom čovjeku NATO-a Andersu fog Rasmusenu da će, koliko sutra, konačno riješiti status kasarni i poligona, kako bi BiH mogla početi koristiti sve pogodnosti MAP-a, Akcionog plana za članstvo u Sjevernoatlantskom savezu.
Kaže Dragan Čović, lider HDZ BiH, da su šestorica bh. političkih lidera ovo obećanje dali gledajući Rasmusena direktno u oči pa bi zbog toga bilo krajnje neozbiljno pogaziti datu riječ. Čović nije rekao da li su na ranijim susretima sa zvaničnicima službenog Brisela naše vođe pričali žmireći ili gledajući u pod i plafon. Ili su ih bojkotovali ne prozborivši ni riječi? To više nije ni važno. Ključno je da su nakon sastanka s generalnim sekretarom NATO-a predstavnici vladajuće šestorke pred televizijskim kamerama glumili da pucaju od sreće i optimizma, a i Rasmusen je saopštio da u Brisel odlazi ohrabren onim što je čuo od svojih domaćina u Sarajevu.
Samo druženje lidera šest političkih stranaka sa danskim diplomatom, na kojem je, bar zvanično, pričano samo o nepokretnoj vojnoj imovini, trajalo je svega pola sata. Uoči sastanka, naša šestorica su izgledali samouvjereno, srdačno su se smješkali jedan drugome, a bilo je i jaranskih zagrljaja i tapšanaja po ramenima. Uozbiljili su se tek da da bi, stojeći u špaliru, pozdravili šefa NATO-a. Nakon samo trideset minuta nije više bilo ni traga od one prijateljske atmosfere. Optimizam ode u Brisel, a nama ostadoše izjave o obavezi što bržeg postizanja dogovora o vlasništvu nad vojnom imovinom. Svi su saglasni da treba da se dogovore i dogovoreno provedu u djelo. Jednako su bili saglasni i marta prošle godine, kada su potpisali sporazum o rješavanju statusa cijele državne imovine. Da potpisima na papiru ne bi istekao rok trajanja u Sarajevo je morao doći generalni sekretar Sjevernoatlantskog saveza. Političkim vođama je najvažnije što, navodno, Rasmusen nije došao da prijeti, pritišće i kažnjava. Ispunjavanje uslova za napredak ka članstvu u NATO-u domaća je zadaća koja će biti završena čim se postigne konsenzus.
U rječniku stranih riječi piše da konsenzus omogućava grupama da istražuju zajednička rješenja dok se ne pojavi ono najbolje za grupu.
Prema ovom tumačenju, bh. političari su šampioni u istraživanju, no problem je što rezultat, za koji je do juče govoreno da je najbolji za sve, već danas svi osporavaju. Na primjeru vojne imovine to izgleda ovako. Bez obzira na tekst (potpisanog) političkog sporazuma, jedni bi Ministarsvu odbrane BiH odmah prepisali sve nekretnine, drugi bi da državi pripadne samo neophodni minimum, treći bi do iznemoglosti ponavljali da je presudno doslovno provođenje odluka Ustavnog suda BiH. I opet ukrug, prvima su odluke Ustavnog suda neustavne, drugima su te presude samo smjernica, treći bi da što prije preuzmu vojne objekte kako bi se mogli angažovati u nekom novom istraživačkom pohodu zvanom postizanje konsenzusa. Vremena za potragu za najboljim rješenjem imaju na pretek bez obzira na to što iz institucija međunarodne zajednice ponavljaju da BiH debelo kasni u ispunjavnaju uslova za pristupanje Evropskoj uniji i NATO-u. Jedini sat po kojem se ravnaju političari u našoje zemlji je onaj što pokazuje koliko su blizu lokalni ili opšti izbori. Uzalud sve drugo. Uzalud diplomatski pritisak zvaničnika EU da, nakon tri godine od donošenja, ispoštuju presudu Suda u Strazburu i izbrišu diskriminaciju iz Ustava BiH, uzalud i ohrabrenje prvog čovjeka NATO-a da je pred domaćim političkim snagama istorijska prilika ali i odgovornost. Ne mare ni za prijetnju da će BiH, u slučaju neprovođenja presude "Sejdić i Finci", izgubiti stotine miliona maraka kredita od evropskih banaka neophodnih za izgradnju autoputeva.
Oni što je pred njima "istorijska prilika i odgovornost" rupljivim bh. cestama ne voze svoje automobile. Službena vozila i vozači ne znaju ni za kakve prepreke na putu, bila to kozja staza ili moderni autoput. Ni plate ni naknade im ne zavise od toga hoće li evropski kreditori zavrnuti slavine. Bezbrižni su sve dok njihovi birači žive, plaćaju redovno režije i ostale obaveze državi, čime pune kase iz kojih novac ide za službene automobile i ostale pogodnosti. Političari u ovoj zemlji nemaju razloga za brigu sve dok birači glasaju vodeći se isključivo političkim obećanjima o zaštiti nacionalnih interesea i dok ne počnu glasati na osnovu računice šta mogu sebi priuštiti od zarađene plate, penzije, invalidnine ili od naknade sa biroa za nezaposlene. Sudeći po tome o čemu najviše polemišu birači u BiH, politička elita nema još razloga da se nasekira zbog svoje sudbine ma koliko u Briselu bili "zabrinuti" za našu evropsku budućnost. Dok je centar Sarajeva bio blokiran zbog dolaska šefa NATO-a i okupljanja lidera šestorke, na društvenim mrežama vođen je vrituelni rat zbog mladića iz Bijeljine koji se fotografisao kraj zastave BiH. Do zadnjeg slova i zareza analizirano je da li je ovaj momak samo pravoslavac iz Republike Srpske ili je, ne dao bog, autentični Srbin kojem je bh. zastava bliža od zastave susjedne Srbije. Mladić je u svom objašnjenju govorio o poznavanju geografije, a zaraćene strane, ne štedeći ga u zasipanju uvredama i hvalospjevima (zavisno iz kojeg nacionalnog tabora akteri rasprave dolaze), držale su političke i istorijske govore. Neupućeni posmatrač pomislio bi da stanovnici BiH od državne zastave nemaju veće brige i muke. Pod tom zastavom neki drugi mladići odavno idu u svijet u takozvane mirovne misije NATO-a. Uz to su beskrajno sretni što će, mada daleko od svojih kuća, zaraditi koji euro više kako bi, kad se i ako se vrate, mogli svojim porodicama obezbijediti nešto više od plaćanja režijskih troškova.