Društva koja su ne tako davno izašla iz nekog totalitarnog režima često ostaju zarobljena u određenim obrascima ponašanja naslijeđenim iz tog doba.
Jedan od njih je obrazac koji se ogleda u naočigled nezainteresovanosti akademske zajednice stanjem u društvu. Konkretno govoreći, akademci u takvim društvima se bave teorijom ne učestvujući i ne očitavajući se na stanje u kojem se nalazi društvo. Taj autizam počiva na uvjerenju da se akademskim zvanjem prevazilaze svakodnevni problemi i odgovornost prema društvu, dok se, sa druge strane, javlja i bojazan da individualni istup ne dovede u pitanje status pojedinca. Tako ovaj pristup favorizuje kako kolektivno mišljenje, tako i druge forme kolektivizma.
Upravo suprotno ovoj tendenciji bliža prošlost svjedoči o ljudima koji su slobodno govorili o stanju svog društva izlažući se svakom riziku. Takav čovek je bio i Tomas Man, najznačajniji njemački književni stvaralac prve polovine 20. vijeka. On je u najtežim danima u kojima se nalazilo njemačko društvo smogao snage da istupi i kaže svoj stav. Tako u njegovoj knjizi "Njemačkim slušaocima" vidimo na djelu argumentovanu i bespoštednu kritiku koju autor tokom Drugog svjetskog rata upućuje građanima Njemačke.
U sklopu njegovog bavljenja politikom, posebno njemačkom, i nacionalsocijalizmom, izuzetnu pažnju zaslužuju njegovi govori, kojima se, počev od oktobra 1940. pa do maja 1945, obraćao njemačkom narodu, u uvjerenju da je obaveza pisca da javno zauzme politički stav. Tim govorima Man apeluje na njemački narod da smogne snage i oslobodi se fašizama koji je unesrećio i njemački narod i dobar dio svijeta.
Upravo ova njegova kritika se poziva na najsvjetlije perspektive čovječanstva i njegovi govori nam pružaju uvid u primjer moralnog i građanskog angažmana, koji nikad ne prestaje da biva potreban društvu.
Novembra 1940. poručuje: "Posve je jasno kako će stvari morati da izgledaju i kako će izgledati na kraju ovog rata. Ovo je početak ujedinjenja svijeta; stvara se jedna nova ravnoteža slobode i jednakosti; čuvaju se individualne vrijednosti u okviru kolektivog života; demontira se suverenitet države i stvara društvo slobodnih i odgovornih naroda s istim pravima i istim obavezama... Njemački narod mora zauzeti svoje mjesto pod suncem u svijetu koji dolazi, i on će ga zauzeti. Ali, ako i dalje bude slijedio dosadašnji put, prekasno će doći do saznanja da jedan narod ne može da dobije svoje mjesto pod suncem ako svijetu donosi samo mrak i tamu. Uklonite te zlotvore! Uklonite te nacionalsocijalističke štetočine i mučitelje Evrope!"
Mart 1941: "Šta će biti s vama? Ako budete poraženi, na vas će krenuti osvetnički duhovi cijelog svijeta za sve ono što ste uradili ljudima i narodima. Ako pobijedite, ako Engleska doživi slom, ako dobijete i rat na kontinentu, ako pobijedite Zapad i Istok - zar iko od vas vjeruje da bi to bila jedna održiva pobjeda, podnošljiva za vas i za druge, jedna pobjeda s kojom može da se živi? Može li jedan narod da živi kao policajac nad svima ostalima?"
Januar 1942: "Veoma je teško zamisliti suživot njemačkog naroda sa drugim narodima, poslije ovog rata, i to nas ispunjava neprestanom, nemoćnom brigom. Uvijek je bilo ratova i nacije koje su u njima sudjelovale nanosile su jedne drugima mnogo zla. To je, zahvaljujući kratkom pamćenju ljudi, po zaključenju mira obično brzo gurano u stranu i predavano zaboravu. Ali, ovog puta je drugačije. Ono što je Njemačka učinila čovječanstvu, sva ona zlodjela, moralne i fizičke nevolje kojima je zasula narode, upražnjavajući revolucionarnu filozofiju bestijalizma, takvih je razmjera, ono toliko vapi do neba, tako je beznadežno nezaboravno, da se ne može predvidjeti kako, u budućnosti, naš narod može da živi među bratskim narodima kao ravnopravan član te zajednice. Što rat duže traje, utoliko se više i očajnije narod upliće i zapliće u krivicu, a on, danas, još traje iz jednog razloga, a to je da se Nijemcima čini da je prekasno da se stane i prekine s ratovanjem; jer, osjećate da se previše toga zbilo da biste mogli da se ponašate kao da se ništa nije zbilo, jer vas obuzima jeza pri pomisli na likvidaciju, obračun, kaznu. Vi mislite da morate da pobijedite kako bi se revolucija bestijalizma proširila na cijeli svijet i onda, kako vi mislite, u njenom znaku ostvario sporazum između vas i ostalog svijeta. Ali, to se ne može dogoditi.
April 1942: "U Njemačkoj, poslije izvjesnog vremena, neće ostati ni kamen na kamenu. Prilikom nedavnog britanskog vazdušnog napada na Hitlerovu zemlju stradao je stari Libek. To se i mene tiče, to je moj rodni grad. Napadi su bili usmjereni na luku, na postrojenje ratne industrije, a požara je bilo i u samom gradu i teško mi je da pomislim da su stradali Marijina crkva, predivna renesansna gradska vijećnica ili Dom brodara. Ali, kad se sjetim Koventrija (koji su bombardovali Nijemci, nap.) - nemam šta da prigovorim stavu da se za sve mora platiti. ... Propast jedne epohe ne mora da bude propast onoga čiji su korijeni u njoj i iz koje je izrastao. Hitlerova Njemačka nema ni tradicije ni budućnosti. Ona umije da razara i ona sama biće razorena."
Jul 1942: "Znam da vas ne treba upozoriti da se čuvate nadmenosti, sada kad Hitler ponovo postiže pobjede i kada je osvojio Rostov, grad na Donu, koji je već jednom bio osvojio. ... Primiče se kraj, Nijemci, vjerujte mi, i budite spokojni! To vam kažem baš u ovom trenutku, kada sve govori o usponu, pobjedi i osvajanju."
Maj 1943: "Hitlerov režim jeste režim spaljivanja knjiga, i to će ostati."
Maj 1945: "Čovjek mora da osjeća gorčinu kada vidi kako svijet kliče i raduje se porazu, najdubljem uniženju sopstvene zemlje! Još jednom se u tome predočava strašni ambis koji zjapi između Njemačke, zemlje naših otaca i učitelja, i civilizovanog svijeta! A ipak, ovo je veliki trenutak - ne samo za sve pobjednika, nego i za Njemačku - to je čas kad je probodena aždaja, kad je to pusto i bolesno čudovište, zvano nacionalsocijalizam, ispustilo dušu i Njemačka barem oslobođena prokletstva da se zove Hitlerova zemlja. Da je mogla sama da se oslobodi, ranije, kad je za to još bilo vremena, ili, možda, čak i kasnije, i u posljednjem trenutku, da je sama mogla da, zvonjavom zvona i Betovenovom muzikom, proslavi svoje oslobođenje, svoj povratak čovječanstvu, umjesto što kraj hitlerizma ujedno znači i potpuni slom Njemačke - naravno, bilo bi to bolje, to bi, u svari, bilo najbolje i najpoželjnije. Ali to nije bilo moguće. Osobođenje je moralo da dođe izvana..."