I ono malo kiseonika koji je donijela odluka Evropskog suda za ljudska prava povodom apelacija u predmetima "Maktouf" i "Damjanović" nije moglo da uđe u Sud BiH.
Prvo se, neočekivano i posve neuobičajeno, oglasio sudija Apelacionog odjeljenja iz odjela za ratne zločine Hilmo Vučinić. Zatim je iz Suda otišlo opširno zvanično saopštenje Suda kojim se marginalizuje značaj odluke. U njemu se naglašava i podvlači ono što odluke neće omogućiti optuženim, a prećutkuje ono što odluka znači u praktičnom smislu. Pravosnažno osuđenim koji nisu tražili zaštitu pred Evropskim sudom za ljudska prava poručuje se da se na njih odluka iz Strazbura ne odnosi i da nemaju šta da traže. Na kraju se u "Danima" po oprobanom receptu pojavljuje sa opširnim intervjuom i predsjednica Suda Meddžida da dodatno pojasni o čemu se radi. A za predsjednicu Kreso problem nije odluka ESLJP. Tu se za predsjednicu ništa posebno važno nije desilo. Za predsjednicu su problem političari iz Republike Srpske, mediji iz Republike Srpske i sudije iz Republike Srpske. Priča koja se uporno povlači po sarajevskim medijima!
Ne bih se na tu vrstu politike predsjednice Suda osvrtao da tandem Karup - Kreso nije na kraju intervjua poentirao sa poodavno lansiranom pričom: "A kad je riječ o nekim pojedincima, za koje kažete da su podlegli političkim uticajima, ja mislim da oni nisu podlegli tim uticajima, već su, nažalost, u ove institucije i došli s određenim političkim namjerama ili zadacima". Dakle, u Sudu BiH je na djelu "opstrukcija pojedinaca iznutra" koji su u Sud došli po političkom zadatku! A to su, zna se, sudije srpske nacionalnosti koje je izabrao i poslao u Sarajevo niko drugi nego Milorad Dodik!
Posljedice ovog bolesnog sumnjičenja, potkazivanja i vrijeđanja sudija su nesagledive. Može li čitalac pretpostaviti kako se osjećaju sudije iz Republike Srpske u Sudu BiH kada ih predsjednik Suda na ovakav način sumnjiči? Treba li se onda čuditi linču kojem su izloženi po sarajevskim medijima i raznim udruženjima? Nije li ovo najgore rušenje institucije koje se može zamisliti. Ko može imati povjerenje u sud u kojem sude "pojedinci sa političkim zadacima"? Da li predsjednica Kreso uopšte zna sa kakvom se vatrom igra?
Prije samo mjesec dana predsjednica je preko svoje medijske kamarile obavijestila javnost da bi pokrenula disciplinsku odgovornost protiv sudija koji su kršili zakon u slučaju "Budimir" da to nije najavio Visoki sudski i tužilački savjet (VSTS). Iz VSTS su odmah demantovali da bi neko mogao pozvati sudije na odgovornost. Reagovalo je i Udruženje sudija BiH. Samo niko nije pozvao predsjednicu na odgovornost zbog ovakve nesuvisle izjave i neprimjerene prijetnje. U svakoj evropskoj državi predsjednik suda bi zbog ovakve izjave bio istog momenta pozvan na odgovornost i razriješen dužnosti. Istovremeno bi ga mediji, ti psi čuvari zakona i društvenog reda, javno čerečili. Nažalost, naši mediji ne čuvaju zakone i institucije, nego svoje omiljene predsjednike.
Nijednom političaru do sada nije palo na pamet da sudiji prijeti disciplinskom prijavom zbog sudske odluke. I posljednji laik u ovoj zemlji zna šta je slobodno sudijsko uvjerenje i da se za mišljenje izraženo u sudskoj odluci ne može odgovarati. Samo predsjednica Suda to neće da zna!
Ali, vratimo se komentarima odluke u slučajevima "Maktouf" i "Damjanović". Gorak ukus saopštenja Suda leži u činjenici da su neku vrstu satisfakcije odlukom Evropskog suda dočekala samo dvojica osuđenih od devedesetak pravosanažno okončanih predmeta ratnih zločina. Tvrditi u zvaničnom saopštenju Suda da ovakva vrsta pravde neće biti dostupna preostalim osuđenicima samo zato što nisu podnijeli apelacije Evropskom sudu za ljudska prava, ma koliko bila u skladu sa našim nesrećnim zakonima, nije pravda kojoj civilizovana i demokratska društva teže. Sud je trebalo da ima sluha za nade tih ljudi i za opšte razumijevanje pravde i pravičnosti. Bilo bi dostojno poštovanja da je Sud u svom saopštenju izrekao samo jednu jedinu rečenicu: da će sud svoju praksu uskladiti sa mišljenjem Suda u Strazburu i da treba iznaći pravno rješenje da se svim osuđenim licima omogući preispitivanje njihovih odluka. Možda to ne zvuči realno, ali nosi snažnu poruku posvećenosti pravdi. A to je uloga i misija suda! Greške pravosuđa ne mogu se braniti nikakvim saopštenjima. Ne može sud kao institucija tumačiti pravo i istupati u ime svojih sudija. Sud o sebi govori odlukama svojih nezavisnih sudija i snagom argumenata koji se mogu razumjeti čitanjem njihovih presuda.
Javnost će se s pravom i dalje baviti pitanjem zašto je problem primjene jednog fundamentalnog pravnog načela otvoren samo u Sudu BiH i kako je bilo moguće da za deset godina sud u kome sjedi 50 sudija ignoriše činjenicu da se u cijelom regionu, i u oba entiteta, na ratne zločine primjenjuje krivični zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnih djela? Zašto Sud BiH nije bio u stanju da ovaj problem svestrano razmotri i dođe do zakonitog rješenja?
Nisam siguran da će se u Sudu pokrenuti ozbiljan profesionalni dijalog o problemima primjene prava koje je pokrenuo Evropski sud za ljudska prava u Strazburu. Ko god bi to učinio bio bi svrstan u "pojedince koji su u ovu instituciju došli s određenim političkim namjerama ili zadacima". Zbog toga će i dalje zakone tumačiti predsjednica u svojim saopštenjima i uz kafu sa svojim novinarima, jer se jedino tako Sud može sačuvati od naleta rušiteljskih hordi iz Republike Srpske i "pojedinaca koji po zadatku ruše iznutra"!
Tužno, da ne može biti tužnije!
(Autor je sudija u Sudu BiH)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.