Kolumne

Omaž Verici Barać

Svakako ste čuli za Vericu Barać, sada već legendarnu predsednicu Saveta za borbu protiv korupcije Vlade Republike Srbije, na čijem se čelu nalazila od maja 2003. do svoje prerane smrti.

Ali čisto sumnjam da ste čuli za njen poslednji izveštaj Vladi Srbije, o pritiscima i kontroli medija u Srbiji. Ne verujem da znate na šta je utrošila poslednje snage u poslednjoj godini života.

Bilo bi pravo čudo da znate, jer su vodeći srpski mediji uglavnom složno ignorisali taj izveštaj na 45 strana, iako se ovo štivo, koje je razotkrilo skrivene i prljave puteve novca između vlasti, tajkuna i medija u Srbiji i koje možete naći na sajtu Udruženja novinara Srbije www.uns.org.rs, čita kao pravi mali krimi-roman.

Pre nego što je ućutkana u medijima, Verica Barać pročula se po borbi s vetrenjačama u politici i privredi Srbije. Ukazivala je na nezakonitosti u najvećim privatizacijama i tražila krivične istrage protiv nekih od najmoćnijih ljudi u Srbiji, tajkuna koji su u proleće 2009. godine, na poziv predsednika Srbije, večeravali s američkim potpredsednikom Džozefom Bajdenom. Kriminalnom je proglasila i privatizaciju Luke Beograd, što je nije dovelo u sukob samo s Milanom Bekom, već i s moćnim gradonačelnikom Beograda Draganom Đilasom.

Mediji joj poslednjih godina nisu bili saveznici, što i nije čudo, jer su samo slobodni mediji saveznici društva u borbi protiv korupcije, a takvih je u Srbiji danas ostalo veoma malo.

Vrhunac je, ipak, to što je poslednji veliki napor njenog antikorupcijskog tela potpuno ignorisala Vlada Srbije, čiji je savetodavac gospođa Barać formalno bila. Vlast jedino nije imala dovoljno kuraži da ukine i nju i njen savet. Tajkuni su Vericu zasipali tužbama za klevetu i krivičnim prijavama, ali je vlast postupala lukavije: bojkotovala je gospođu Barać i pretvarala se da njen savet ni ne postoji. Vlast je tolerisala fizičko prisustvo tog tela u zgradi Vlade Srbije u Nemanjinoj ulici u Beogradu i članovima je isplaćivala plate. Samo ih je, što bi klinci u beogradskom žargonu rekli, iskulirala.

Poslednji izveštaj gospođe Barać o korupciji u medijima nikada nije došao na dnevni red njenog poslodavca Mirka Cvetkovića, koji se, samo par meseci posle objavljivanja tog ubitačnog dokumenta (u čijem uvodu piše da se na medije u Srbiji vrši snažan politički pritisak, da je nad njima uspostavljena potpuna kontrola i da u zemlji više ne postoji medij iz kog građani mogu da dobiju potpune i objektivne informacije), pred novinarima iz regiona hvalio da medijima u Srbiji nikada u istoriji nije bilo bolje.

Verica je za to vreme umirala od raka, što u Beogradu i nije bila neka velika tajna. Jedan je funkcioner čak rekao medijima da nije imala dovoljno novca za lečenje od teške bolesti, mada na to za njenog života nije javno upozoravao. Posle njene smrti predstavnici vlasti uredno su medijima davali izjave pune pijeteta i navodnog poštovanja prema njenom radu. Svi su priznavali da je bila simbol borbe za bolju Srbiju i svi su na rečima odavali priznanje njenom integritetu, hrabrosti i beskompromisnosti.

Javnost nije ukazala preterano poverenje iskrenosti tih omaža. No još nije kasno da nas vlast uveri u suprotno, da pokaže da je njen odlazak zaista veliki gubitak za Srbiju, kako su listom ovih dana izjavljivali.

Imam u tom smislu jedan skroman predlog.

Neka Vlada Srbije već na narednoj sednici stavi na dnevni red javno razmatranje izveštaja Saveta za borbu protiv korupcije o pritiscima i kontroli medija u Srbiji. Neka održi javni čas. Ako je u tom izveštaju zaista bilo nekih netačnosti, na koje su se poslednjih meseci, istina u pola glasa, žalili ključni ljudi vladajućeg medijsko-političkog establišmenta, neka se sada te netačnosti isprave, ali neka nam prvo kažu šta je u dokumentu nesporno, a šta nije. Neka onda usvoji izveštaj koji je Verica Barać počela da piše kada je shvatila da je borba protiv korupcije unapred izgubljena ako nema slobodnih medija.

Idemo redom. Neka za početak kažu ima li istine u tvrdnji da RTS predstavlja "servis političkih struktura i produkcija blisko povezanih s vrhovima vladajućih stranaka". Da li Miroslav Mišković i Dragan Đilas poseduju i kontrolišu list "Pres"? Zašto je Komisiji za hartije od vrednosti bilo potrebno sedam meseci da zvanično utvrdi da Milan Beko poseduje "Večernje novosti", iako je to sam Beko pred kamerama izjavio? Da li je Grk Minos Kiprijaku suprotno zakonu došao u posed dve televizije s nacionalnom frekvencijom, TV Prva i B92? Zašto Savet RRA pronalazi formalna opravdanja za takve nezakonitosti, iako je osnovan da bude nezavisno regulatorno telo? Je li Željko Mitrović većinski vlasnik i TV Pink i Avale? Krši li Vlada Srbije Zakon o oglašavanju kroz finansiranje javnih kampanja koje nemaju humanitarni karakter već služe promovisanju članova Vlade i njihovih ministarstava? Služe li budžeti mnogih državnih institucija za promociju funkcionera i njihovih političkih stranaka, što je zakonom strogo zabranjeno? Je li puka slučajnost što se lista najzastupljenijih političara u medijima poklapa s listom državnih institucija koje izdvajaju najviše novca za medije? Zašto država od medija naručuje skupa lažna istraživanja, koja zapravo služe za besplatnu političku promociju stranačkih funkcionera? Je li "pretplata" ministarstava na usluge novinskih agencija samo još jedan vid kupovine uticaja u medijima? Zašto u medijima nema kritičkih tekstova o poslovanju "Telekoma Srbija"? Je li tačno da tržište reklama već godinama kontrolišu agencije za odnose s medijima koje su u vlasništvu visokih stranačkih funkcionera i njima bliskih osoba, a konkretno Srđana Šapera i Dragana Đilasa? Ima li istine u tvrdnjama da se te agencije koriste za finansijsko disciplinovanje medija koji bi da pišu o temama koje nisu u interesu DS-a ili pojedinaca? Je li istina da se dobitak tih agencija dramatično uvećao otkako je Boris Tadić 2008. proširio i učvrstio svoju vlast nad Srbijom, i pored krize?

Čitalac će možda reći da bi izborna kampanja u Srbiji morala da odjekuje tvrdnjama iz izveštaja Verice Barać. Reći će: kakvo je oružje stavila u ruke opozicije!

Čitalac se vara. Ni opozicija nije volela gospođu Barać. U nemilosti je bila i za vreme Vlade Vojislava Koštunice, a njen izveštaj o medijima nije ni po čemu pomilovao opoziciju. Nije izostavila ni agencije koje su poslove dobijale od narodnjaka i naprednjaka, pa čak ni najsitnije detalje u vezi s vlasništvom opozicionih medija, uključujući i "Standard" Željka Cvijanovića.

Radila je bez straha i bez naklonosti prema bilo kome, without fear or favor, što bi rekle anglosaksonske kolege. A na njenoj smo sudbini videli kako takvi prolaze u "prozapadnoj" i "prodemokratskoj" Srbiji.

Ostalo je još samo pitanje hoće li i ovaj hrabri izveštaj umreti s tom hrabrom ženom?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije