Vijekovima su se žene i muškarci mučili da pronađu riječi kojima bi opisali ono što se događalo u ratu. Mnogi su pribjegli otrcanoj frazi "Nastao je pakao".
Vremenom je ta izgovarana fraza mijenjala oblik kako su se mijenjali mehanizmi i metode uništenja ljudi i društava. Pošto u modernom dobu tu frazu očevici često upotrebljavaju kad opisuju bitke, vazdušne napade, pokolje i potapanja brodova, kasniji naraštaji su skloni da je odbace kao ispraznu. Pa ipak, na jedan važan način ona izražava suštinu onoga što je rat značio za ljude otrgnute iz mirnog i uređenog života i bačene pred iskušenja koja su često trajala godinama.
Vođen znatiželjom da rasvijetli upravo stanje rata, ser Maks Hejstings je 35 godina istraživao različite strane najvećeg rata koji je čovječanstvo upoznalo - Drugog svjetskog rata, te je o njemu napisao mnogobrojne knjige. Svojom knjigom "Pakao, svet u ratu 1939 - 1945." donosi nam detaljnu istoriju čitavog rata. Kroz zapanjujuće podrobne priče običnih ljudi - vojnika, mornara i vazduhoplovaca, britanskih domaćica i indijskih seljaka, esesovskih ubica i stanovnika Lenjingrada knjiga stvara jedinstveno intiman portret svijeta i ljudi u ratu.
Knjiga obiluje ličnim iskustvima, doživljajima i situacijama koje nas uvode u jedan pakao, haos i često tragikomediju totalnog rata. Posebno su interesani lični otisci, strahovi i karakter aktera ovog rata. Ovom prilikom sam odabrao najzanimljivije detalje iz knjige.
Drugi svjetski rat počeo je 30. avgusta 1939. godine naredbom Hitlera da se napadne Poljska. Napad je počeo tako što je šturmbanfirer Alfred Naujoks iz njemačke službe bezbjednosti poveo odred ljudi obučenih u poljske uniforme, među kojima i desetak osuđenih zločinaca s prezrivim šifrovanim nazivom "Konserwen" (kozerve) u lažni napad na njemačku radio-stanicu u mjestu Glajvic u Gornjoj Šleskoj. Ispaljeni su hici, preko radio-talasa emitovane su poljske rodoljubive parole, a onda su se "napadači" povukli. Esesovski mitraljezi su pobili "limenke", a njihovi okrvavljeni leševi su namješteni za pokazivanje stranim dopisnicima kao dokaz poljske agresije.
Novembra 1939. godine norveški Nobelov komitet objavio je odluku da, pošto je veći dio Evrope u ratu, te godine ne dodijeli Nobelovu nagradu za mir. Njemačka sila je na Norvešku udarila u ponoć 9. aprila 1940. godine. Nekoliko sati poslije, u pola dva poslije ponoći, ađutant je probudio norveškog kralja Hakona Sedmog i izvijestio ga: "Vaše veličanstvo, ušli smo u rat!" Monarh je smjesta upitao: "Protiv koga?" Poslije toga su norveškom prijestonicom zavladali metež i crna komedija. Stari general Kristijan Lake, vrhovni zapovjednik norveške vojske, pobjegao je iz Osla sa svojim štabom; prvo je putovao tramvajem, zatim je bezuspješno pokušavao da zaustavi neko vozilo i najzad se ukrcao u voz. Saveznici, Britanci i Francuzi, su iskrcali svoje trupe u Norveškoj kod Namsosa, gdje su francuske jedinice opljačkale britanska skladišta, a brojna vozila su se sudarila zbog različitih stavova Francuza i Britanaca kojom stranom treba da se vozi.
Hitlerov pohod na Rusiju je definisao rat baš kao i što je holokaust definisao nacizam. Njemačka je napadom na Rusiju pokušala da ostvari najambiciozniji cilj u svojoj istoriji, da potisne granice slovenskog svijeta i stvori novo carstvo na istoku. Nacisti su tvrdili da su samo slijedili istorijske primjere koje su druge evropske zemlje postavile sebi stvarajući Lebensraum, životni prostor, osvajanjem teritorije divljaka. Britanski istoričar Majkl Hauard je napisao: "Mnogi Nijemci, možda i većina, a svakako gotovo svi njemački intelektualci, vidjeli su Prvi svjetski rat kao bitku za kulturni opstanak naspram združenih snaga ruskog varvarstva i mnogo opasnije dekadentne civilizacije Zapada, čije otjelotvorenje više nije bila francuska aristokratija, nego materijalistička društva anglosaksonskog svijeta. Ovo uvjerenje nacisti su preuzeli u potpunosti i od njega stvorili temelj sopstvene filozofije."
Na sastanku održanom 2. maja 1941. godine posvećenom okupaciji Sovjetskog Saveza, Sekretarijat za planiranje Odsjeka za naoružanje kopnene vojske iznio je svoju privrženost politici izgladnjivanja 30 miliona Rusa radi slanja njihovih zaliha hrane Njemačkoj. Tada je definisano: 1 - Rat se može nastaviti samo ako se čitav Vermaht treće godine rata hrani iz Rusije. 2 - Ako uzmemo iz Rusije sve što nam treba, nema sumnje da će mnogo miliona stanovnika umrijeti od gladi.
Staljin je odbacio nedvosmislene poruke o "Barbarosi" od sovjetskih agenata u Berlinu i Tokiju; na jednom takvom izvještaju od Berije rukom je napisao: "Recite ovom 'izvoru' njemačke vrhovne komande Ratnog vazduhoplovstva da se nosi u materinu. On nije izvor već dezinformator. J.St."
Krajem novembra 1941. godine njemačko napredovanje se zamorilo. Pješadijski poručnik Kurt Gruman piše supruzi: "Sam firer je preuzeo komandu, ali naše jedinice idu okolo kao uklete. Naša snaga opada iz dana u dan." Crni humor je kružio među njemačkim zvaničnicima: "Zbog ogromnih uspjeha kampanja na istoku produžava se za mjesec dana."
Posebno je zanimljiv odnos Hitlera i njegovog kolege, diktatora, Musolinija. U krugovima nacističke stranke kružila je prezriva šala: ulizica Vilhem Kajtel, njemački feldmaršal i zapovjednik Vrhovne komande oružanih snaga (Vermaht), obavještava Hitlera: "Moj fireru, Italija je stupila u rat!" Hitler odgovara: "Pošaljite dvije divizije, to je dovoljno da ih dokrajči!" Kajtel kaže: "Ne, moj fireru, ne protiv nas, nego uz nas." Hitler odgovara: "To je nešto drugo, pošaljite deset divizija." Godine 1936. jedna budalasta žena na nekoj zabavi pitala je feldmaršala Vernera fon Blomberga ko će pobijediti u sljedećem ratu, a on joj je navodno odgovorio: "Gospođo, ne umijem to da vam kažem. Mogu reći samo jedno: onaj na čijoj strani bude Italija, sigurno će izgubiti."