Pismo

Moram ti priznati da mi strašno nedostaješ. Ne onako kao navika. Ne kao reda radi. Čisto da se kaže. Da se pokaže. Da se neko sažali.

Već, stvarno mi nedostaješ. Duhom i tijelom. Ne znam odakle mi ne nedostaješ. Kad ti ozbiljno kažem. Nedostaješ mi svuda. U svakom trenu.

Kad se probudim gladan sam tvojih očiju. One su kruna. Duboke, bistre, radoznale, sveznajuće. Svemir je u njima. Sve. Emocija neslućena. Intuicija. Govorljive ili ne. Vrh tvog nosa s njima je trougao mog svijeta. Tražim vrh baš toga nosa.

Kad napravim korak vidim te kako se krišom smješkaš dok hodaš polako u svom ritmu, zamišljena i zagledana ispred sebe, smišljajući neku novu kreaciju i uživajući u inspiraciji. Opalog lišća, hladnog vazduha ili majskog sunca. Svejedno. Inspiracija je u tebi.

Više se ne smijem. Ne mogu. Osmijeh me podsjeti na jednu mis koja se prigušeno smije i neodoljivo privlači sigurna u svoje ja. Onda ti vidim uglove usana kad se smiješ. A tek tvoj smijeh. Hor zvijezda koji oscilirajući šalje čistu i iskrenu česticu šireći energiju. To ti upotpuniš svojim pokretom, obojenim u smirenost i sigurnost.

Pa ben na bradi. Osjećam tvoj pogled. Još mi se u glavi vrte prsti kojim mi objašnjavaš dok razgovaramo. A naši razgovori su svojevrsni rituali pri kojima se duše napiju dnevnom dozom razuma i univerzalnom jedinicom ljubavi...

Uporno me prati tvoja fokusiranost dok radiš. Tvoje lice kad se ljuti me smrzne i posjeti na zimu, bež jaknu, hladne prste i gola leđa.

A i ovaj maj me izludi. Gdje god pogledam kao napomena stoji mi majska sjenka koja mi pokazuje tvoju kosu, a laki povjetarac mi kao lopov doturi tvoj miris direktno iz Budžaka.

Te me podsjeti kako tonući u san usne pomičeš kao da probavaš kakav će san biti, te se streseš kad zaroniš u san kao kakvo iznenadno more. Lijepo te je gledati dok spavaš. Priznajem. Predajem se.

Nedostaje mi tvoj glas. Tvoj ton. Kad mi pričaš i kad nećeš da mi kažeš ništa. Pa se onda konačno otme tvoj govor iz dubine duše, tih ali siguran kao oslobodilačka vojska kad stupa. Nepokolebljivo. Nezaustavljivo. Sjajno. Ne mogu bez tvoje tišine kao kakve drevne mudrosti bez koje potonem i utopim se u moru besmisla.

Znam da si ljuta, priznajem javno da sam pogriješio i da se originalno duriš. Priznajem da idem dalje samo sa tobom. Nisam ti rekao da slijedim svoj put. Ti si moj put

Ima stvari koje jednostavno sad izbjegavam. Telefon mi se ogadio. Nema tvog nejavljanja. Bioskop je glup i gluv jer niko se više ne smije u njemu. Onda ovih dana ne jedem mnogo. Uzmem bademe i grožđice. Ili sjemenke kajsijine. Nekad malo vina uzmem, ali ono je loš drug. Bez tebe...

Na stolu je ostao tvoj specijalitet od žita. Trag tvoje glave na jastuku, tvoje crveno-plave šoljice, moja majica koju nisi htjela da ogrneš za doručkom. Izgleda da sam skrenuo kad njuškam, ali sam pomislio ako si nešto zaboravila onda ćeš nekad doći po to....

Uvijek si gledala u sat i čim sklope kazaljke krug šapnula bi da neko negdje misli na tebe. Pogledaj u kazaljke danas i otkrićeš ko. Ja znam jednog dripca koji misli na tebe i kada su kazaljke raštrkane.

Vjerovatno se tačno sjećaš gdje smo se prvi put poljubili. Sjećam se i ja jer sam život počeo da brojim tek od tog poljupca pa nadalje.

Sjećaš se i kad smo se razišli. Tada si iz popodneve gužve nadošla lako i nezadrživo, kao talas, osmijehnula se, potopila me zagrljajem i tiho se povukla ka tamnoj pučini svoje tajanstvenosti. A more umije tajanstveno da se primi. Eto, oseka me danima i danima ostavi nasukanog i samog. Sve se rjeđe usuđujem da zaronim u sebe jer tamo zagluvim, oči se prepune do vrha i suze se začas raspu kao pokidane niske, po sobi, po cijelom svijetu. Pa ih sve do jutra ne mogu sakupiti.

Jer čudna je zvjerčica strast, od naše ljubavi, zbog glupe svađice, u buri ćutanja potonule su lađice. A ti si moja zlatna šansa, a tek sam načeo svoj krug, moj vjerni Sančo Pansa, moja ljubavnica, saborac i moj najbolji drug. Već me Vrbas pretiče, moja me sjenka spotiče, al' ništa me se ne tiče i malo šta me pomjera i dotiče sem tebe.

Jer nešto sam tužan ovih dana. Proći će ili neće. Jedno od to dvoje.

Mislim, ako nisi znala, imam i ja osjećaje i onu suptilnu glupost što se zove srce.

Teško je živjeti za dan za koji ne znaš kada će doći. To je dan kada ću te ponovo vidjeti. Biti sam kada ti nedostaje glas, lice, dodir, osmijeh, kada ti nedostaje biće koje je tvoja bolja polovina. Taj bol nije za ljude....

Znam da si ljuta, priznajem javno da sam pogriješio i da se originalno duriš. Priznajem da idem dalje samo sa tobom. Nisam ti rekao da slijedim svoj put. Ti si moj put.

Kako tebe volim ne voli se jednom u životu. Već jednom u hiljadu života. Znaš li da sam saznao koje je doba godine najljepše? Ono doba kad osjetim miris cvijeta u vazduhu, kad sunce miluje moje lice, kad nije hladno čak ni po noći. Kad se ničega ne bojim, kad mi je sve jasno. Znaš koje je to doba? To je ono doba kada si ti tu, Mimo.