Politika kao biznis

Svi uzimaju pare, a hapse samo socijaliste, izjavio je lider Socijalističke partije Petar Đokić komentarišući hapšenje Milovana Čereka, načelnika Broda i visokog funkcionera njegove partije.

Specijalno tužilaštvo Republike Srpske naredilo je hapšenje Čereka, njegove stranačke sekretarice i službenika opštine zbog primanja mita od biznismena iz Dervente čije preduzeće je trebalo da dobije posao izgradnje bazena u Brodu.

Navodno je taj biznismen i ranije bio izdašne ruke i nagodan za dogovor, ali u posljednje vrijeme svega mu je bilo preko glave, i posla i mita i pritisaka, pa je čitav slučaj prijavio policiji i Tužilaštvu.

Prije nešto više od mjesec dana takođe Specijalno tužilaštvo otvorilo je istragu i naredilo hapšenje Srđana Ljubojevića, koji je ovih dana pušten iz pritvora, ali s optužnicom. I Ljubojević je, kao i Čerek, visoki funkcioner Socijalističke partije, tačnije njen potpredsjednik, član je Političkog savjeta te i bratske partije u Srbiji SPS te ugledni profesor i šef katedre Šumarskog fakulteta u Banjaluci na predmetu korištenje šumskih resursa.

U toj sasvim uspješnoj karijeri našlo se mjesta i za funkciju direktora "Srpskih šuma", na koju dolazi nakon stranačkog dogovora o podjeli vlasti s koalicionim partnerima, i samo nekoliko mjeseci nakon imenovanja uslijedilo je hapšenje zbog, kako je navedeno u optužnici, primanja mita od 10.000 KM.

Navodno toliko je tražio i dobio Ljubojević od Milenka Vračara, bivšeg ministra finansija u vladi Mladena Ivanića, a sadašnjeg vlasnika revizorske firme koja je bila nekoliko godina angažovana u tom javnom preduzeću. Vračar je čitav slučaj prijavio policiji i tužiocima izrevoltiran činjenicom da, eto, ni na kakav drugi način nije uspijevao naplatiti već urađen posao u vrijednosti od 140.000 KM.

Činjenica da se za nepune tri sedmice održavaju lokalni izbori dala je dodatnu težinu ovim hapšenjima i otvorila prostor za spekulativna nagađanja o stvarnim razlozima udara na socijaliste, kako je to doživio i Petar Đokić.

Dobro, teško se može i povjerovati da ova dva slučaja nemaju baš ništa zajedničko, neku skrivenu poruku koju veoma mali broj političkih aktera može i treba da razumije, pa stoga i ne čudi da je reakcija rukovodstva socijalista bila ipak dosta suzdržanija od one koja se mogla očekivati znajući da su uhapšena dva visokopozicionirana kadra i u vlasti i u stranci.

Đokić je to sve slikovito prebacio na opšti društveni problem oko finansiranja političkih partija, direktno priznajući da sve stranke, a samim tim i SP, na isti način prikupljaju novac za izbore.

Ako je Petar Đokić u pravu da "svi uzimaju pare, a hapse se samo socijalisti", onda je to znak za uzbunu u svim segmentima društva. Tu se mora nešto mijenjati

"Ne znam kako se drugačije može sakupiti novac za kampanju. Naša partija ima najmanje novca i to svi znaju. Mnoge druge koje u kampanji troše milione niko ne pita odakle im novac", kaže Đokić otvarajući time veoma bitno, a dosad dosta maglovito područje finansiranja političkih partija u toku izborne kampanje.

Ako je slučaj "Čerek" bio stranačko prikupljanje novca za izbore, on je i kao takav u stvari nelegalan jer je novac morao završiti evidentiran u stranačkoj blagajni. Plastično objašnjeno, ako je biznismen iz Dervente želio da pomogle socijalistima u Brodu onda je on trebalo da imenom i prezimenom uplati taj novac na žiro račun stranke, a ne da se gotovina prebacuje iz ruke u ruku.

Prema sadašnjem zakonodavstvu partije nisu dužne da prijavljuju CIK-u sve donacije i donatore, ali CIK ima način i može da provjeri koje stranke uspijevaju sakupiti od simpatizera ili ljudi iz privrede kojima ne pada toliko teško da mogu uplatiti i do 50.000 KM. Ono što je sporno i što bi trebalo mijenjati u zakonu je da ni stranke ni CIK nisu dužni da objave imena donatora.

To skrivanje je jedan od izvora partijske korupcije, koja se kasnije na razne načine pretoči i na samo vršenje vlasti, odnosno dobijanje poslova finansiranih iz budžeta.

Ima jedna, mnogi kažu i istinita, anegdota od prije desetak godina i više o prnjavorskom biznismenu koji je sakupljao novac od privrednika u tom gradu kako bi pomogli SDS pred izbore, a predsjednik stranke je bio Dragan Kalinić.

Sakupili oni tako oko 160.000 KM i poslali po "kuriru" da odnese Kaliniću u Banjaluku, a ovaj usput razmišljao da li je to puno novca ili ne, došao do Klašnica i iz torbe odvadi pola novca smatrajući da će biti dovoljan i ostatak. Na parkingu pred zgradom Narodne skupštine, gdje je Kalinić tada gospodario, odvadi on još pola novca tako da ostane "samo" 40.000 KM i to isporuči. I svi "srećni", i Kalinić i "kurir" i prnjavorski biznismeni. E, koliko je novca završilo u SDS-ovoj blagajni o tome nema ni usmenih tragova.

Bez obzira na to bila istinita ili ne, ova anegdota govori o korupciji, zloupotrebi vlasti, klasičnoj prevari, govori i o stanju našeg društva, nakaradno postavljenoj moralnoj osovini, po kojoj je bavljenje politikom u stvari postalo najisplativiji biznis.

Ako je Petar Đokić u pravu, a nema nijednog razloga ne vjerovati lideru jedne političke stranke i dugogodišnjem akteru na političkoj sceni Republike Srpske, da "svi uzimaju pare, a hapse se samo socijalisti", onda je to ozbiljan znak za uzbunu u svim segmentima društva.

Stav predstavnika vlasti, a Đokić to jeste, da je koruptivni biznis postao naš normalan način u odnosima partije i preduzeća, to jest da je korupcija postala način našeg svakodnevnog života, dugoročno razarajuće djeluje na jedno društvo. Tu se nešto mora mijenjati.