Zakon o izmirenju poreskog duga, kojim se otvara mogućnost pretvaranja duga do 2012. u vlasnički ulog, raspirio je stare žučne rasprave i podijelio stručnjake.
U praksi, Vlada će nakon zahtjeva dužnika odlučivati o uslovima konverzije s tim da predviđena "dokapitalizacija" (bez novčane injekcije) onemogućava "uvećanje" kapitala preko 50 odsto upisanog osnovnog kapitala.
Jedna grupa ekonomista kritikuje predviđene mjere smatrajući taj potez kao legalizaciju kriminalnih radnji. Upozoravaju da će zamjena duga za vlasnički udio oštetiti budžet entiteta i da u ovom zakonu ima odredaba koje su u suprotnosti sa drugim zakonima. Kao najveću opasnost ističu da će zakon omogućiti mešetarima da se legalno oslobode poreskog duga bez odgovornosti za neplaćanje. Podsjećaju da je Srpska u privatizaciji prodala i imovinu i obaveze, a sada će svoje potraživanje pretvoriti u vlasnički udio u istim preduzećima. Uprkos tvrdnjama da ovo može preporoditi preduzeće, smatraju takvo restrukturiranje traćenjem novca i povjerenja poreskih obveznika i da bi snažniji stimulans privredi dale multilateralne kompenzacije.
Druga grupa ukazuje da će pomoć u "čišćenju bilansa" mnogima olakšati poslovanje. Podsjećaju da se danas japanski automobili prodaju svuda u svijetu, a prije pedesetak godina, nakon što je Japan 20 godina na sve načine pomagao svoju auto-industriju, većina ljudi, uključujući i mnoge Japanace, smatrala je da japanska automobilska industrija nije trebalo da postoji. Uz takav optimizam, perspektivna su gotovo sva preduzeća u Srpskoj. Uključujući i ona koja su u privatizaciji preuzela, a nisu ispoštovala obavezu da izmire sav poreski dug.
Iz Ministarstva finansija smanjuju tenzije poručujući da cilj zakona nije otpis dugova niti održavanje onih koji ni nakon izmirenja duga ne mogu uredno poslovati, već da doprinese oporavku perspektivnih i održi broj zaposlenih.
Evropska unija spasavanje prezaduženih, umjesto privatizacije i prepuštanja tržištu, ocjenjuje nedopuštenom pomoći i favorizovanjem privilegovanih. Nedavno je, nakon reakcije Evropske komisije, a prema odluci nadležnog suda, "Elanu" naloženo da Sloveniji vrati 10 miliona koje je prošle godine dobio kao pomoć. Slične intervencije su, Sloveniji i balkanskim zemljama, stvorile reputaciju "državnog" kapitalizma u kojem postoje jaki politički interesi. Tu sliku je očvrsnula bliža istorija Slovenije. Naime, planovi po kojima se prezaduženi, poput tvornice "Peko", "Elana" i "Adria Airwaysa", nakon dokapitalizacije restrukturiraju pa onda prodaju bili su - neuspješni. Tako pogoršan imidž povećava kreditni rizik i kamate na obveznice Slovenije. Prosto, lideri EU i kreditori ne vole kad neka vlada ne djeluje u pravcu privatizacije. Njihov stav je da država treba da se povlači iz regulacije i poklanjanja novca poreskih obveznika. Težnja EU je jedinstveno tržište kroz zakone koji se zasnivaju na ravnopravnosti i garantovanju slobodnog kretanja ljudi, roba, usluga i kapitala. Dakle, traži se zakonski okvir uz preporuku da preduzeća sama rješavaju svoje probleme ili da - propadnu.
Odluka o konverziji duga je lakša ako uz restrukturiranje "opraštanjem" stoji jasna strategija sa precizno definisanim planovima reorganizacije i mjerljivim ciljevima - koje je izradio neko objektivan i nezavisan, te čvrstim ugovorima sa kupcima. Olakšavajuća okolnost može biti i trenutna preopterećenost iz objektivnih razloga poput naslijeđenih dugova i slabe naplate potraživanja. U suprotnom, zakon će postati instrument za stalno pomaganje onima koji imaju prečeste "objektivne razloge" i ne opstaju na tržištu. Takvim pomaganjem bi se obistinile slutnje kritičara o iscrpljivanju državnih i povrijedili privrednici koji teško rade i grcaju redovno servisirajući svoje obaveze.
Slične debate vođene su 2009, kada je omogućeno da se poreske obaveze nastale do kraja 2007. plaćaju kupovinom obveznica RS. Izmirivala se marka duga za obveznicu, a obveznicama se trgovalo za manje od 0,50 KM. Tako se poreski dug mogao izmiriti za manje od pola iznosa. Ruku na srce, lako je kritikovati napore vlasti i glumiti stručnjaka ne nudeći rješenje. Alternativa je bila blokada računa dužnicima, što bi mnoge gurnulo u stečaj. Čak i nakon rasprodaje imovine tih preduzeća prosječan procenat naplate je oko 10 odsto, a otpušteni radnici predstavljali bi još veći problem. Ovako su vlasnici obveznica unovčili obveznice, dužnici očistili bilanse i olakšali uslove za poslovanje ili zaduživanje, povećana je likvidnost na berzi i stvorena je baza za ulaganje u obveznice.
Slično je i sada. Tehnika konverzije je jasna i već se debatuje oko procenta vlasništva koje bi fondovi RS stekli kroz zakonom predviđeni "bilansni kurs". Projekcije idu od mogućnosti da će vlasnici kalkulisati koliki iznos duga će se pretvoriti - kako ne bi izgubili kontrolni paket, do razmatranja hoće li Vlada prihvatiti pretvaranje ukupnog duga. Računice mrse i šanse da i druga dugovanja bude moguće pretvoriti u kapital. Na kraju, kad se sve raspetlja, ostaje dilema da li će Vlada sticanjem do 50 odsto vlasništva mijenjati upravljačku strukturu ili (p)održati upravu koja je tražila konverziju.
Zakon je usvojen. Vlada i njene institucije treba da pokažu riješenost da neće olako praštati uklanjanje obaveza. Još važnije - ne smije se ostaviti prostora planovima špekulanata da ucjenjuju Vladu zadržavanjem radnika. Takođe, pod lupom treba da budu preduzeća koja nastoje da olako reprogramiraju obaveze ili ih nastoje pokriti tako emisijom obveznica - koje bi bile kupljene iz sredstava Srpske.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.