Špajz

Često smo svjedoci određenih zakonitosti po kojima se kao društvo ponašamo. Tačnije kako reagujemo na određene promjene koje se dešavaju kod nas i oko nas.

Prva reakcija je kako se snaći ili preživjeti istu. Nju prati reakcija vraćanja na staro. Ova reakcija je često lišena analize i evaluacije. Nedostaje razmišljanje zašto se to desilo. Ne analizira se kako smo se mi postavili i da li smo mogli bolje. Ne uzimamo u obzir našu odgovornost i za promjenu i prije svega na karakter naše reakcije izazvane istom.

Nakon određenog vremena javlja se posttraumatska reakcija na događaj. Zasniva se na potrebi da se ipak nekako razumije šta se desilo. E, sad, prepušteni emotivnom doživljaju, a lišeni razumnog sagledavanja, mi počinjemo da banalizujemo događaj.

Sve što nije jasno u istom se dovodi u red generalizacije, svi sitni detalji i niz faktora, onih sivih, koji su proizveli isti se površno zanemaruju uvodeći crno-belu sliku. Traži se glavni i odlučujući uzrok događaja.

Pošto ništa nije dovoljno da samo prouzrokuje promjenu, ne želeći uzeti u obzir činjenicu da je u pitanju multifaktoralnost kao priroda promjene, često zavirimo u ostavu. U tom špajzu se nalazi rješenje za sve. U njemu smo kroz istoriju nalazili odgovore. Nismo ga provjetravali i mijenjali već smo ga veoma rijetko dopunjavali onim sa čime je komplementaran.

Elem, u toj prostoriji gdje naše društvo zaviri dosta često ima mnogo paganizma, ostalo ga je dosta jer smo ga baš puno donijeli iz Zakavkazja, onda smo to dopunili s misticizmom vizantijske proizvodnje, ima ga još dovoljno ne brinite, te smo dopunili duhom iz osmanlijske lampe i sve to smo zalili komunizmom uslovno domaće proizvodnje.

Sav ovaj koktel, u kojem mi često vidimo i još češće tražimo rješenje, ima zajednički imenitelj koji se može definisati da je osnova stvarnosti nešto natprirodno, nematerijalno i da se do tog ne dolazi pojmovno, racionalno, naučno već neposrednim osjećanjem, intuicijom ili uvidom.

Koristići čari ostave mi uviđamo da je promjena nastala izvan svakog razumskog znanja i kao takvo je antiracionalna i nenaučna. To za posljedicu ima za činjenicu da imamo dosta  "budalastih" objašnjenja na kojima su zasnovana naša planiranja budućnosti. I onda je budućnost sa takvim temeljom nerealna i neizvjesna, da ne kažem nemoguća.

Ako uzmemo primjer iz globalnih aktuelnih dešavanja gdje dominira ekonomska kriza, recesije, ratovi, veoma lako ćemo doći do zaključka da je uzrok svemu tome blud i nemoral Zapada koji mora propasti kao takav. Amin i aferim. To je to. Završena priča.

Sad kako smo definisali  "blud i nemoral" Zapada? Ako i postoji, kakva je onda veza između toga i ekomonije? Na ova pitanja ćete dobiti odgovor u bilo kojoj kafani kod nas u roku od dva minuta. I to je to, istina je jasna, kratka i monofaktoralna. Zato što je to  "logično". Zato što je to kolektivan stav. Jer svi tako kažu. To što odgovori nisu zasnovani na ozbiljnom dijalogu i na ozbiljnim činjenicama nikad nas nije pokolebalo.

Tu vidimo drugu osobinu špajzanske misli. Banalizacija. Taj vrhovni kriterijum se zasniva na tome da je istinito uvijek  "opšte", tipsko, tipično, ono je u prosjeku ličnosti u zajedničkom imenitelju do kojeg se dolazi svođenjem ličnog na prosječno. Ta banalizacija je kod nas veoma izražena i teško iskorenjiva.

Treća osobina iz špajza je vjerovanje u  "smak svijeta". U kraj. Ta vjera u kraj se ovdje javlja kao vjera u konačno obračunavanje sa svijetom, u rastanak sa njime, poslije kojeg je nemoguće bilo kakvo nagađanje. Tu se otkriva potreba ka apsolutnom zatvaranju jer je kraj spasonosan, a samosažaljenje zbog kraja ima za cilj da se spasemo od tog bludnog svijeta i da istovremeno sa njim podijelimo to naše samosažaljenje.

Hajde da uzmemo primjer lokalnih razmjera. Recimo međugeneracijski odnos. Da sumiramo ovako česte konstatacije -  "zbog ovih mladih koji su nedokazni i koji su katastrofa svijet mora propasti. Niti uče niti hoće da rade niti nas starije slušaju. Toga nije bilo otkada je svijeta i vijeka". Tačka. I sad ti dokazuj suprotno. Ali da vidimo šta kažu drugi izvori, stariji od naše tetke ili babe.

"Naša omladina je degenerisana i nedostaje joj disciplina. Mladi ljudi više ne slušaju svoje roditelje. Kraj svijeta je blizu." Klinasto pismo iz Ura, 2000. godina p.n.e.

"Nemam više uopšte nade za budućnost naše zemlje kad jednog dana mladi današnjice postanu muškarci sutrašnjice. Naša omladina nije izdržljiva, neodgovorna je i strašno ih je pogledati..." Aristotel, 384 - 322. god p.n.e.

"Djeca danas vole luksuz... Imaju loše navike, ne poštuju autoritete, iskazuju nepoštovanje prema svojim starijima... Više ne ustaju kad stariji uđu u sobu. Suprotstavljaju se roditeljima, brbljaju pred društvom, za stolom halapljivo jedu delikatese, prekštaju noge i izluđuju svoje učitelje." Sokrat 470 - 399. p.n.e.

"Svijet prolazi kroz teška vremena. Mladi danas ne misle ni na šta drugo osim na sebe. Nemaju poštovanja prema roditeljima ili starijima. Nestrpljivi su. Pričaju kao da sve znaju, a ono što vrijedi kao mudrost za nas, za njih je budalaština." Monah Petar 1274. godine

"Razvratni moral današnje omladine je tako velik da više ne mogu podnositi njihovo društvo." Učitelj iz 18. vijeka

"Primijećeno je da odranije znano poštopvanje i moralno ponašanje školske djece... Sve više i više nestaje..." Izvještaj Vlade SAD, 1852.

Kako se osjećate sad? Imate utisak da smo provaljeni? I ja. Tako nam je i budućnost provaljena dok god dominira otpor bilo kakvoj promjeni. Dok su nam planiranja izmještena van civilizacijskog, naučnog, racionalnog i razumnog spektra. Dok nam je zaklon od znanja banalnost i dok nerad i neuspjeh opravdavamo "smakom svijeta". Skorim. Naravno.

To sve rezultuje da nemamo adekvatnu društvenu akciju i aktivnost kojom bismo iskoristili promjenu i sami ih proizvodili u cilju napretka.