Sljedeće sedmice parlament BiH trebalo bi da raspravlja o radu Tužilaštva u prošloj godini. Tačnije, o izvještaju koji je sastavio glavni tužilac Goran Salihović, čiji dijelovi su već procurili u medije, u kojem se više govori o onome šta bi trebalo da bude rađeno, a ne o onome šta je urađeno.
Tako su, po ko zna koji put, najavljene istrage i nove optužnice za teška krivična djela i, naravno, korupcije te da će se odlučnije krenuti u njihovo rasvjetljavanje.
U suštini, ovogodišnji izvještaj se ne razlikuje puno od prošlogodišnjeg ili onih ranijih godina, osim u neznatnim statističkim podacima. Uvijek se oni vrte oko povećanja ili smanjenja predmeta, pričaju o novim akcijama, ali sve se to nekako završi na riječima. Od izvještaja do izvještaja ne bude urađeno baš puno toga.
Građani ne osjećaju da se stanje u tom segmentu poboljšalo, ne osjeća se da je manje kriminala i korupcije u društvu, u institucijama sistema i da je više korumpiranih iz vlasti završilo u zatvoru ili bar u istrazi.
Možda im ove godine bude popravljen prosjek zbog slučaja Živka Budimira, koji je na najbrutalniji način pokazao koliko se može biti drzak, bezobrazan i bezobziran kada si na vlasti.
Pomilovati više od 160 osuđenih osoba i uzeti milione KM od njih, stvarno je nezapamćen presedan pa čak i za BiH, koja spada među najkorumpiranije zemlje svijeta.
Ali Živko Budimir je samo jedan slučaj u moru, naravno manjih, primjera. Tačnije, teško da se može naći neko ko se nije sreo sa nekim oblikom korupcije, od policajca kad vas zaustavi zbog manjeg prekršaja u saobraćaju ili, pak, do primjera da ste izloženi sistematskoj korupciji od neke institucije vlasti.
Mada su nam i države regije značajna konkurencija, ali to nije opravdanje za nerad ovdašnjih institucija zaduženih za borbu protiv kriminala i korupcije. I tu dolazimo do jednog od osnovnih pitanja - ko je suštinski odgovoran za borbu protiv korupcije, izvršna ili sudska vlast?
Uvijek postoji to neko prebacivanje odgovornosti. Česti su slučajevi kada tužioci otvoreno tvrde da nemaju dovoljnu političku podršku da bi se uhvatili u koštac sa kriminalom i korupcijom kao da je ona bitnija od zakona koji su usvojeni.
Tu je i pitanje ko na koga vrši pritisak i da li može baš politika zaustaviti svaki sudski proces ili se stvari u praksi rješavaju sasvim drugačije, a da se to fakturiše nosiocima političke moći?
Konkretnije, da li tužilački ili sudski procesi mogu biti zaustavljeni direktno u dogovoru sa tužiocima ili sudijama ili je za njih potrebna politička podrška?
Odgovor na ova pitanja ne može biti jednostavan, ali praktično definiše strukturu pravosudnog sistema u BiH, dijagnosticira koliko je bolestan taj sistem.
Stvari u BiH, kada je u pitanju tužilačko-sudski sistem, poprilično su dovedene do apsurda. Napravljen je tako da ne zavisi od uticaja izvršne vlasti, osim u segmentu da im bude obezbijeđeno dovoljno novca za funkcionisanje.
Sve nekako ostaje isto. Tužioci ne žele da otvaraju predmete za koje procijene da mogu imati bilo kakvu političku pozadinu, što otvara pitanje efikasnosti ovakvog sistema
Međunarodna zajednica je u njega uložila milione maraka, održala nekoliko donatorskih konferencija, obučavala sudije i tužioce po raznim seminarima, okruglim stolovima, panel diskusijama i, opet, nekako ništa konkretno da se promijeni.
Sve, nekako, ostaje isto. Tužioci jednostavno ne žele da otvaraju predmete za koje procijene da mogu imati bilo kakvu političku pozadinu, što otvara pitanje efikasnosti ovakvog sistema.
Tužioci za svoj rad formano podnose izvještaj zakonodavnim institucijama vlasti, ali nemaju nikakve odgovornosti prema njima. Oni su odgovorni Visokom sudskom i tužilačkom savjetu (VSTS), koji je izvan sistema vlasti i ne polaže račune gotovo nikom u BiH.
U praksi na njega imaju veći uticaj predstavnici međunarodne zajednice nego bilo ko iz vlasti. Stranci preko svojih predstavnika potpuno kontrolišu VSTS.
Takvom VSTS-u su zakonski data ovlaštenja da bez ikakvog doticaja sa vlastima imenuje, razrješava, kažnjava i nagrađuje sudije i tužioce. Znači da tužioci i sudije nemaju vezu sa politikom, koja ih faktički ne bira.
Oni privatno mogu poznavati političare, ali ovi ni na koji način ne mogu uticati na njihov izbor ili razrješenje. To je uglavnom stvar dogovora raznih lobija unutar samog VSTS-a.
Sistem sa VSTS-om možda i nije loše zamišljen, ali su rezultati rada katastrofalni. Znaju to i građani koji pravosudni sistem doživljavaju kao jedan od najkorumpiranijih nivoa vlasti.
Pa kako sada da se takvo pravosuđe može boriti protiv korupcije? Nikako, naravno.
Ukoliko neko stvarno želi da tu priču pokrene sa mrtve tačke, onda je potrebno prvo reformisati sadašnji VSTS te omogućiti parlamentima, i entitetskim i državnim, da imaju određeni uticaj na izbor glavnih tužilaca ili sudija.
Ukoliko ništa ne bude urađeno ove godine, sljedeće u ovo doba Goran Salihović može slobodno samo da promijeni datum na svom izvještaju.