Formalizam se može definisati kao pretjerano pridavanje značenja formi uz obavezno isticanje isključivo formalnih elemenata sa istovremenim zanemarivanjem sadržaja i ideje.
Protagonisti zanemarivanja suštine u društvu veoma vješto kombinuju formalizam sa uvjerenjem da se u njihovo znanje, vjerovanje i učenje ne smije sumnjati. Tako uvode dogmu kao prepreku koja treba da spriječi da njihov formalizam bude provjeren ili opovrgnut, a oni raskrinkani.
Ovaj koktel dogmatizma i formalizma naše žedno društvo i dalje konzumira iako se upravo ova mješavina u prethodnim periodima pokazala kao veoma eksplozivna.
Kako?
Upravo Tacit navodi, između ostalog, insistiranje na formalnostima, nedopuštanje empirijske provjere istih, uvođenje procedura i rituala sa željom da se sav život ispropisuje i unaprijed ograniči i odredi kao neke od uzroka krize rimskog društva.
Herodot u svojoj istoriji opisuje narode antike sa posebnim osvrtom na razlike između onih koji su napredovali i onih koji su propali i nestali. Neuspješni narodi su iznalazili rješenja za prepreke pred sobom tako što su, često protivno svojoj tradiciji, stvarali ogroman broj rigoroznih pravila i rituala kojim su pokušali da ovladaju društvom i društvenim procesima. Uskoro je sve bilo strogo propisano dok sama suština tih propisa i forme nije dovođena u pitanje.
Takva društva su racionalno zamijenila iracionalnim te kao takva su u početku predstavljala prijetnju za okolinu, da bi se veoma brzo nakon toga urušila implozijom i nestala. Kraj je počeo opadanjem ekonomske moći.
Zašto?
Zato što su propisivanjem ritualizma, uvođenjem društva u iracionalnu svijest, poštovanjem idola koji nemaju vrijednost usvojeni i prihvaćeni jalovi procesi, kojima dominira nepotrebno gubljenje vremena jer se cijelo društvo bavi isključivo nekorisnim procesima. Tako da ostaje veoma mali broj onih koji, recimo, proizvode hranu ili siju žito. A kad nastupi glad, onda društvo sistemski otima žito od one manjine koja marljivo radi i privređuje. Vjera u to društvo se nepovratno gubi među njegovim članovima i ono prestaje da postoji. Paradoksalna je činjenica da je konzumiranje koktela formalizma i dogmatizma kao odgovora na iracionalnu spoljašnju prijetnju dovelo do stvaranja racionalnog unutrašnjeg raspada.
Razvijeni grčki gradovi-države nisu imali potrebu da intervenišu. Trebalo je samo da čekaju da gravitacija kao realna sila obori drakonsku strukturu neuspješnih društava.
Koliko god se formalisti trudili da dogmom blokiraju racionalnu provjeru njihovih stavova i što se više budu upirali braneći formu, to je svakim danom veća potreba za pravom vrijednosti, za suštinom. Za naukom i prirodom. Za istinom
Danas se u mnogim dijelovima društva nalazimo pod najezdom protagonista forme, koji svoje djelovanje usmjeravaju na obezvređivanje suštine. Ono što nam se dešava u praksi izgleda, na primjer, ovako - profesionalni muzičari neku muzičku kompoziciju razlože ili išibaju do nota, do tančina. Tako da o toj kompoziciji znaju sve. Samo ne znaju svirati. Ali niko ih ne smije ni pitati da je odsviraju jer se njihovo znanje ne testira. To se smatra uvredom.
Tako prazni formalizam protagoniste zaštićene od kritike vodi iz greške u grešku. Njihov odgovor na bolni susret sa prirodom i njenim zakonitostima je drastičan. Počinje tako što se forsira forma do besvijesti. Potenciraju se oni bez sadržaja. Onda oni shvate da su sigurni jedino ako se sve propiše i formalizuje i društvo uredi tako da se život pojedinca planira iz jednog mjesta po unaprijed utvrđenom planu.
Možda uzrok ovakvog ponašanja leži u ranijim iskustvima uređenja društva. Doduše tadašnja procedura je bila centralizovana - napravi se dekret na osnovu kojeg treba urediti društvo. Pošto je takva filozofija u sukobu sa prirodom i naukom, u pomoć priskače vanjsko napajanje energijom. Tu vanjsku energiju, necivilnu, predstavljaju policija i vojska. Implozija je, opet, uništila i diseminovala tu strukturu u razne dijelove društva.
Koliko god se formalisti trudili da dogmom blokiraju racionalnu provjeru njihovih stavova i što se više budu upirali braneći formu, to je svakim danom veća potreba za pravom vrijednosti, za suštinom. Za naukom i prirodom. Za istinom. Elem, nikako se ne smije zapostaviti činjenica da su naša priroda, naša sredina i naše nasljeđe uspostavili uslove našeg života. Na ova prirodne uslove nametati vještačke u smislu definisanja svakog momenta našeg života dovodi do neizostavnog sudara sa prirodnim zakonima. Jer život nije linearan. Ne može se on utjerati u linearnu aktivnost. Život je više mrežni odnos. Život jeste suština.