Sad je i službeno - organ međunarodnog kapitalizma, poslovni agencijski servis "Bloomberg", potvrđuje da je zagrebački "Agrokor" potpisao ugovor sa dioničarima slovenske trgovačke mreže "Mercator".
Iste večeri, u petak, u bivšem zamku grofova Kulmer, otvaran je šampanjac na obiteljsko-poslovnom partyju na koji je iz jednog zagrebačkog kluba dojurio Miroslav Ilić, srpski narodnjački crooner, da svojom pjesmom uveliča taj događaj balkanskih, od sutra i europskih razmjera.
Što je utanačeno? Nova ljubljanska banka i "Pivovarna Laško" inklasirat će 240 milijuna eura, oko 120 eura po dionici. Da su se na isti korak odvažili kod prethodne ponude prije dvije godine dobili bi po 221 euro. Netko je tu ispao teški idiot, a Ivica Todorić postao je vlasnik najvećeg dućanskog lanac u srednjoj i istočnoj Europi. Imat će 2.600 trgovina, 60.000 zaposlenih i godišnji prihod od sedam milijardi eura. Ljudi u ovom tranzicijskom kutku našega kontinenta, koncentrirani na imanje i posjedovanje, fascinirani su tom erupcijom milijuna. U njihovim egzistencijama pretežu neimaština i nesigurnost pa vijest primaju puni skepse, zavisti i gnjeva. Odakle mu? Kako je uspio? On ima grofovski zamak, u Opatiji još jedan, na posao u Slavoniju leti helikopterom, a još prije dvadeset godina ustajao je u četiri ujutro i na Kvaternikovu placu u Zagrebu prodavao s kamiona cvijeće. Bio je, znači, Tuđmanov "državni prijatelj broj 1", odabran da s "dvjesta obitelji" preuzme hrvatsku ekonomiju. Obogatio se na ručun svojih dobavljača, kojima plaća tek za šest mjeseci... Samo, nitko ne primjećuje da je "Agrokor" postao behemot iako ne leži na južnoafričkom rudniku zlata, nego upravlja volatilnim komercijalnim procesom na jednom vraški nesigurnom terenu, opterećen silnim kreditima koji se izjednačavaju s vrijednošću aktive. Napredak firme ovisi o infinitezimalnim profitnim stopama koje se moraju ostvariti na nekoliko vrlo raznolikih tržišta sa samo jednim zajedničkim svojstvom - ozbiljnim padom kupovne moći. Opstanak poduzeća ovisi o povjerenju banaka. A one vjeruju da Todrić raspolaže nekom čarobnom formulom, budući da podjednako dobro radi u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini stalno povećavajući apsolutni prihod i relativni udio na tržištu. Kreditori koji sad ulažu u akviziciju slovenskog trgovinskog lanca očekuju da i tu ostvari ono što ne uspijeva nikome od manjih domaćih i stranih većih lanaca - brz razvoj i znatnu profitabilnost.
Od malih, Todorić je doista jači i uspješniji, jer je veći. Od većih multinacionalki i ostalih velikih konkurenata on je naprosto bolji, jer bolje razumije domaće, eksjugoslavensko tržište. "Mercator" je, na primjer, razvijao previše luksuznu, "upmarket" ponudu, što je sjajno išlo do 2008, a onda se novac u džepovima rastrošnih kupaca naglo dematerijalizirao. Drugi su, primjerice "Lidl" u Hrvatskoj, išli malo previše "nisko", ne u smislu kvalitete ponude, nego s jeftinoćom. Čin kupovanja u siromašnim tranzicijskim zemljama povezan je s osjećajem samopoštovanja i ljudi ovdje mrze kad im se obraća sloganom - "kvaliteta je kod nas najjeftinija!" Sram te pred susjedima reći da ideš u dućan koji se reklamira jeftinoćom - to je O.K. za Nijemce i ostale Zapadnoeuropljane koji samozatajnost, štedljivost, ekonomičnost i škrtost smatraju vrlinom. A Balkan i pridružena mu Karantanija, zapravo je mediteranska destinacija, gdje se puno daje na vanjštinu, pogotovo poslije dužeg boravka u limbu "humanog socijalizma" u kojemu su kuće, birtije i ljudi izgledali sivi, zgužvani, musavi. Kupci očekuju da ih zabljesneš određenom dozom amerikaniziranog komercijalizma. Tko to ne razumije nema što tražiti u domaćem dućanskom biznisu.
Todorić je najpreciznije pogodio duh i aspiracije malograđenskog masovnog "srednjeg sloja". Kako? Vrlo jednostavno - bez obzira na dvorce i helikoptere, on sam pripada tom miljeu, usprkos određenom oligarhijskom prenemaganju u svom lajfstajlu. Nije se izrodio u jednu od onih žalosnih kreatura domaćeg poslovnog miljea poput raznih marketinških blefera, tobože jako sofisticiranih, pomodnih i alternativnih likova koji su balkanski provincijalizam izdigli na još višu razinu. Ti adepti lokalnog korporativizma, upropastili su svaku kompaniju u koju su se uvukli. Više te košta pedeset njihovih "audija" nego jedan Ivičin helikopter.
Oslanjajući se na vlastiti instikt domaćeg biznismena, Todorić postupa onako kako misli da treba. Njegov pristup poslu najbolje opisuje pridjev - "strastveno". Odluke donosi samostalno, munjevito, poslije konzultacije s dvoje-troje ljudi u čiju se ekspertizu pouzdaje. U "Agrokoru" se ne pišu elaborati. Ne vode se duge diskusije koje će završiti kompromisom. Ne mora sazivati upravne odbore, ne mora odluke spuštati kroz hijerarhiziranu "korporativnu strukturu". Na čelu Nadzornog obora sjedi njegov tata Ante, dok ga u nekim reprezentativnim funkcijama zamjenjuje sin Ante jr. U rezervi je mlađi, Ivo jr., dok se kći Iva bavi korporativnim marketingom. Todorićevi su nedavno otvorili hipermarket "Park&Shop" u Imotskome, blizu postojbine obitelju u selu Zmijavci (isto prezime ondje ima svaki deseti stanovnik). Ispred dućana nalazi se veliki mramorni spomenik imoćanskom torbaru, legendarnoj pojavi domaćeg prodavača-sitničara i švercera iz tih pasivnih krajeva kamenitog pejsaža kojega je lokalni književnik Ivan Raos ovjekovječio likom Matana u svom nezaboravnom romanu "Prosjaci i sinovi". Tata Ante bio je još u socijalizmu direktor zagrebačkog prehrambenog koncerna "Agrokombinat", davnašnje inačice "Agrokora", ali je nastradao 1971. kao jedan od direktora iz garniture hrvatske šefice partije Savke Dabčević-Kučar. Optužen za pronevjeru, završio je u zatvoru. Na otvorenju imoćanskog trgovačkog centra, ponosno se dao fotografirati pored Matanova spomenika.
Budući da je Ivica Todorić stvorio vertikalno integriranu korporaciju koja se bavi isključivo komptibilnim poslovima proizvodnje i distribucije za vlastitu maloprodajnu mrežu (uz logistiku i veleprodaju te trgovinu za svoje potrebe, koja usput radi i s drugim kupcima), vlasnik i CEO "Agrokora" može sam, s kapetanskog mosta upravljati cijelim brodom. Kapital nije kao drugi tajkuni rasporedio na disparatne poslove, kao kockari koji na ruletu polažu na crno i na crveno, par i nepar pa matematički moraju naposlijetku izgubiti. Kapital i nije njegov, nego pripada bankama. On ne gradi malu, vlastitu prćiju, nego korporaciju veću od bilo koje u istočnom dijelu Europe: takve nema sve do Rusije…
Todorićeva kompanija demonstrirala je sposobnost da se razvija i mijenja i to velikom brzinom - većina dućanskih lanaca uvijek izgledaju i funkcioniraju isto, a "Agrokorova" mreža "Konzum" u Hrvatskoj i "Idea" u Srbiji, po potrebi idu malo gore ili malo dolje, malo ovamo ili malo onamo… Kad kupci imaju više para, police se pune skupljom uvoznom robom, kad stisne kriza, onom domaćom brendiranom zavisnih proizvođača ili pak generičkom markom lanca koju proizvode oni kojima se, recimo, uvali neka sirovina u zamjenu… Naravno, Todorić tiska svoje dobavljače, ali oni nigdje ne mogu dobiti tako golem prostor za prodaju svojih proizvoda. Znači, ide kao u muzičkoj industriji - prodaš dušu đavolu, a on ti osigura gažu i pretvori te u hitmejkera.
Kad se to ovako ispriča, izgleda vrlo jednostavno, a zapravo i jest, samo što realnost života, naravno, uključuje milijun dealova i kombinacija, pokušaja i promašaja. Ali, frekvencija uspjeha, tu je prilično visoka. Todorić je uspio s mineralnom vodom, s vinom, progutao je divovske kombinate PIK Vrbovec i "Belje" i od njihovih proizvoda napravio poželjne marke… "Agrokor" je zaista pokazao kreativnost stalno stvarajući novu ponudu i proizvode, dok su svi ostali, od "Droge" do velikih srpskih proizvođača, uglavnom samo inovirali stare brendove. Možeš to sad obrtati kako hoćeš i promatrati iz svih kuteva, ili naprosto svoditi na golu veličinu, brutalnost i bezobzirnost Todorićeva poslovanja, ali to je hoćeš-nećeš jedan megauspješan pothvat - kao sovjetska ofenziva na Istočnom frontu ili holivudski blockbuster. Naprosto, nije za tankoćutne ljude slabih živaca.