Hrvatski premijer Milanović "posjetio je generala Gotovinu", javljaju domaće novine. General Gotovina mirno živi u Pakoštanima, gdje ima barku i s njom odlazi u samotnički ribolov na Kornate.
On je, uostalom, ribar - time se bavio dok u sedamnaestoj nije odabrao plaćenićki poziv, emigrirao i priključio se Legiji stranaca. Ratovat će za državni račun ili privatno u Čadu, Paragvaju i Krajini. Opstao je na marseljskom asfaltu i u francuskom zatvoru. Zatim četiri godine bježao, skrivao se po svijetu od policije i obavještajnih službi. Sad se povukao: napokon na nj ne pucaju, ne viču, ne zapovijedaju mu, ne ispituju ga unakrsno suci i advokati. Napokon malo mira. Ali, neki dan uskočio mu je u čamac premijer Milanović. A za njim i ministar obrane, Zokijev zemljak, sinjski umirovljeni general Ante Kotromanović.
Kotromanović obožava Gotovinu. U ratu mu je on bio zapovjednik, uzor i idol. Donio je iskustvo pet godina provedenih u 2. padobranskoj pukovniji Legije stranaca, njenoj najelitnijoj jedinici - jer prva, 1er R.E.P., više ne postoji; raspuštena je 1961. godine zbog sudjelovala u pobuni OAS-a protiv francuske vlade. To što su se pripadnici Prve istakli u Vijetnamskom ratu ništa ne znači - tri su zapovjednika strijeljana, a jedinica je zauvijek izbrisana s popisa francuskih vojnih snaga. I general Gotovina otkazao je poslušnost hrvatskoj vladi. Simbolički, Milanović mu neposlušnost sad javno oprašta, a druge krivce za zločine počinjene poslije "Oluje" - ne traži, što je otvoreno rekao ambasadorima akreditiranim u Zagrebu: "Poslije oslobađajuće presude Gotovini, ta stranica je za Hrvatsku zatvorena!" Diplomati su navikli da onaj koji tako i misli, suprotno govori - zaprepastilo ih je što hrvatski premijer odbija da se prenemaže, glumi uljudnost i civilizirane obzire.
Godinama se ponavljalo kako "odgovornost za ratne zločine treba individualizirati", ali ako pojedinačno nitko nije kriv, a nema ni kolektivne krivice, ispada da krivih nema. Žrtve su ionako odavna pod crnom zemljom. I nitko sad nije spreman tim se baviti - kriza je, ljudi se ionako osjećaju grozno, gube socijalnu sigurnost i dostojanstvo i samo bi im još trebalo da im na nos nabijaju osjećaj krivnje za zločine i davnašnje divlje ispade nacionalizma. Osim toga, ovdje nije riječ o kojekakvim kriminalcima, nego o nacionalnim herojima i najpoštovanijim pripadnicima velike socijalne skupine korisnika državnog proračuna koji se nazivaju "braniteljima". U Hrvatskoj ima osobito mnogo takvih osoba, čak oko pola milijuna.
Sadašnja vlada obećala je da će objaviti popis i podatke o tome gdje je tko i koliko služio. No nadigla se takva sveopća dreka da je Vlada od toga odmah odsutala. Hrvatski branitelji proveli su u ratu prosječno pedeset dana, ali oni koji su lažirali da su bili tjedan dana na frontu, kao i oni koji su na ratištu zaista proveli recimo tri godine, solidarni su u ideji da je ta evidencija svetinja i vojna tajna, a general Gotovina njihov heroj. Da se svim tim herojima suprotstavi, bio bi potreban heroj drukčiji od Zorana Milanovića. On je za vrijeme rata, od svoje dvadeset i četvrte do dvadeset i devete, proveo u Ministarstvu vanjskih poslova, odabravši diplomatski poziv. U SDP upisao se tek s trideset i tri godine, neposredno prije Tuđmanove smrti. Zato je sad k sebi uzeo kao jamca generala Kotromanovića, koji nikad nije krio divljenje prema Gotovini ni lojalnost prema braniteljskoj populaciji. On jest govorio protiv lažnih branitelja, ali nije bio spreman u tome otići tako daleko da ugrozi interese pravih. A pravima su potrebni krivi, kao što su u politici onima koji nisu potrebni oni koji jesu - složena je to dijalektika, ali je razumije svaka budala u kafani. U svakom slučaju, Kotroman se na vrijeme uklonio nevolji - kad su mu predložili da preuzme resor branitelja, rekao je: "Ne mogu ja protiv njih, ja sam s njima previše tijesno povezan…" Tako je propala zamisao da se Ludog Konja pretvori u Bika Koji Sjedi. Onda su mu našli alternativnu zanimaciju - postavili su ga za ministra obrane.
Kotromanović je u međuvremenu uspio završiti fakultet - nije baš obrazovan i načitan, engleski mu je grozan, a od kvalifikacija je imao srednju stručnu i iskustvo zapovijedanja sinjskom 126. brigadom koja je zauzela Knin. Završio je, doduše, ratnu školu, ali isti kurs pohađala je i Šuškova tajnica, pukovnica Dunja Zloić kako bi dobila generalski čin pa to ne treba uzimati previše ozbiljno. Providnost je Dunji namijenila čast da obnaša dužnost žene general-pukovnika Gotovine, kad je njen angažman u ministarskom kabinetu postao nepriličan. No, unapređenje u generalicu nije joj htio potpisati Vlatko Pavletić, stari profesor književnosti, kad je postao v.d. predsjednika Republike poslije Tuđmanove smrti.
Kao alkarski vojvoda, Kotromanović je u direktnom televizijskom prijenosu s tog konjaničkog festivala svojedobno izvrijeđao predsjednika Mesića zbog njegove odluke da umirovi generale koji su kao aktivni vojnici stupili u politiku i postali prijetnja ustavnom poretku. Kotroman se zbog toga svog sramnog čina poslije ispričao, ali umjesto da za pokajanje ode u Međugorje, skinuo je uniformu i otišao u SDP, gdje su mu odmah sve oprostili i promovirali ga kao svog zastupničkog kandidata, poslali u Sabor i naposlijetku pretvorili u ministra. Kad se sve to tako sagleda čini se logičnim što se Kotroman našao u istom čamcu sa Zokijem i Gotovinom, a Gotovina s Milanovićem i Kotromanom, odnosno, predsjednik SDP-a sa sinjskim alkarskim vojvodom i legendarnim ratnim zapovjednikom čije slike krasi slogan "Heroj, a ne zločinac!"
Gotovina otkazao poslušnost hrvatskoj vladi. Simbolički, Milanović mu neposlušnost sad javno oprašta
Još prije nekoliko mjeseci na izborima promatrača za Europski parlament, Milanović je vehementno istupao protiv desnice. Nastojao je na brzinu mobilizirati i konsolidirati lijevo i građansko biračko tijelo. S tim je propao, a zatim, na lokalnim izborima, loše prošao izjavljujući da Vlada nipošto neće mijenjati smjer djelovanja iako, koliko se može zaključiti, ne ostvaruje nikakav pozitivni pomak. Stoga je Milanović, nestrpljiv koliko i nepromišljen, možda zaključio - ako se protiv desnih ne može, valja im se nekako približiti. To bi značilo da je na pomolu novi, umjereno desničarski, "nacionalni" SDP! Sad to, naravno, izgleda ludo, ali politika nije fizika - procesi su nepredvidivi. Kad uočiš neki takav zaokret, prvo ti svi kažu da fantaziraš, zatim da pretjeruješ, onda da u tome možda ima nešto, a naposlijetku da je evidentno, odnosno, da su svi to oduvijek znali.
Vijest da su Milanović i Kotromanović posjetili generala Gotovinu u njegovom pakoštanskom Castel Gandolfu, prenio je medijima Željko Dilber, "prijatelj", odnosno "kum" generala Gotovine. Po toj funkciji on je nedavno kooptiran u Predsjedništvo HDZ-a. Odmah je istupio u obranu predsjednika stranke Tomislava Karamarka objasnivši da ovaj, dok je bio šef tajne službe, nasuprot svemu što se priča, nije odigrao ključnu ulogu u generalovom hvatanju. Netko je, doduše, morao pratiti i prisluškivati Dunju Gotovina i samoga Dilbera preko kojega se, bit će, odbjeglom generalu slao novac, ali, tvrdi on sa sigurnošću, to nije bio Karamarko iako mu je glavni zadatak bio suradnja s američkom i britanskom službom koje Haškom sudu pružaju obavještajnu logistiku.
Kao predsjedniku opozicionog HDZ-a koji sad mobilizira desnicu i nastoji sačuvati politički monopol u braniteljskoj populaciji, Karamarku je Gotovina sad i te kako važan, a s njim u paketu i Dilber. Dilber je nekoliko godina ležao zbog pronevjere, a policija ga je vijala zbog droge, zbog "žutoga", ali tu nije ništa dokazano - teško je kod nas bilo što otkriti kad gangstere ne možeš kao u Americi prepoznati po imenu i prezimenu: ako čovjeka zovu "don Salvatore", preziva se Gotti ili Giancana i ima nadimak Mesar, policija ne mora biti pametnija od naše da se na nj ustremi.
Kako se Dilber angažirao u opoziciji, u stranci gdje dominiraju bivši obavještajno-policijski kadrovi s kojima se bolje razumije nego s dvojicom lijevih Sinjana što su se s Gotovinom našli u istom čamcu, njega nisu poveli na more - ostao je na suhom i brifirao novinare.
Hrvatski politički proces smiješan je i intrigantan pa je neobjašnjivo zašto Hrvatska televizija o tome ne snimi dramsku seriju ili sitkom, nego se isključivo bavi penzionerima i mrzovoljnim malograđanskim luzerima. Te su komedije depresivne, a ne smiješne. Ali, poznato je, svaki narod ima upravo onakvu televiziju kakvu zaslužuje.