Kolumne

Upotreba sudnice

Otkako je počelo suđenje Zijadu Turkoviću i njegovim saučesnicima, na svim portalima vrte se audio i video snimci suđenja. Radoznali korisnici informacija s portala mogu da vidi i čuje kako se dogovaraju likvidacije, ko vrši ubijanje i kako su sakrivana i zakopavana iskasapljena tijela. Ako je neko od saučesnika u ovim i drugim, još nerasvijetljenim, ubistvima kojim slučajem ostao izvan optužbe, moći će da na miru isplanira kako da spasava glavu i osujeti neku novu istragu.

Sve što je do juče smatrano službenim spisom i u interesu sudskog postupka držano van domašaja javnosti, danas je postalo dostupno voajerima svih vrsta zahvaljujući pravilima i praksi Suda BiH da audio i tonske snimke suđenja dostavlja medijima bez ikakvog ograničenja.

Istovremeno, prije nekoliko dana javnost je mogla da vidi kako je norveški sud na javnom suđenju osumnjičenom monstruoznom ubici Andersu Brejviku zabranio bilo kakvo snimanje u sudnici. U izvještaju o suđenju, koji su emitovale sve svjetske televizije, niko nije mogao da vidi Brejvika niti čuje njegovo obraćanje sudu.

Da se Brejvik kojim slučajem, i ne daj bože, našao pred Sudom BiH, sarajevski novinari bi dobili video i tonski zapis suđenja i u svojim redakcijama, uz ćaskanje i kafu, iz buncanja poremećenog uma mirno birali pikanterije za montažu priloga kojim će "senzacionalno" i "skandalozno" uveseljavati svoju publiku, žednu i željnu svakovrsnih skandala. Pred publikumom bi se odvijao direktan prenos suđenja, kao fudbal s mundijala ili evrovizijski glamur!

Da li je medijska upotreba ovakvih spektakularnih suđenja u interesu javnosti? Da li demokratija u nastajanju nužno zahtijeva ovako ogoljene slike kriminogenih brutalnosti iz našeg bliskog okruženja? Hoće li Zike i Lakić, koji u zatvorskoj ćeliji hladnokrvno priča o monstruoznim likvidacijama, zahvaljujući javnom prenosu suđenja, sutra postati junaci naše ulice i heroji s kojima će se identifikovati maloljetni delinkventi (kojih je, prema statistikama, sve više)? Ako je tačno da mladi najčešće idole nalaze u negativcima, a u tome se naučnici uglavnom slažu, onda se ne treba čuditi eskalaciji nasilja i žrtvama najmonstruoznijih zločina kakve smo već gledali na sarajevskim ulicama. (Mogli bi ovim problemom da se pozabave i ombudsmani za djecu!)

Primjeri upotrebe video-zapisa iz sudnice otvaraju pitanje: gdje su granice javne upotrebe video-zapisa sa suđenja, posebno u vidu kreiranih spotova po raznim portalima

U dnevniku jednog javnog servisa emitovan je ovih dana kolaž s jednog od suđenja u predmetu "Turković", u kome se tužilac i svjedok, a onda i optuženi i svjedok, prepucavaju besmislenim aludiranjima, potpuno nevažnim za predmet. Gledaocu prosječne pameti ostalo je nejasno šta je bio cilj priloga u centralnoj informativnoj emisiji! Primjeri upotrebe video-zapisa iz sudnice otvaraju pitanje: gdje su granice javne upotrebe video-zapisa sa suđenja, posebno u vidu kreiranih spotova po raznim portalima?

Da li je javni moral u opasnosti zbog ogoljenog serviranja kriminalizovane stvarnosti i društvene patologije u domove običnih ljudi, ionako opterećenih egzistencijalnim problemima i neizvjesnostima svih vrsta? Zašto ćute oni koji bi po prirodi profesije i logici stečenog znanja bili pozvani da o tome javno govore? Zašto problem ne vide silni psiholozi i pedagozi po školama i fakultetima? Zašto pravnici nisu u mogućnosti da neke sudske fenomene razmatraju iz sociološke perspektive i svoju praksu prilagode ciljevima kriminalne politike (ako slična nauka još postoji na pravnim fakultetima?).

Prakse dva evropska suda (norveškog i Suda BiH) se, očigledno, razlikuju. Bilo bi dobro javno razgovarati kakvim se argumentima rukovode. Takav dijalog bi pomogao da naše pravosudne institucije izgrade najbolje pravne standarde.

Nije lako razumjeti zašto Sud BiH svoje službene dokumente (a audio-zapis je jedini zapisnik sa suđenja!) ustupa na javno korištenje. Ne ugrožava li to neka od univerzalnih ljudskih prava? Da li se kolažima od bizarnih sekvenci iz sudnice ruši ugled Suda i banalizuje sudska pravda? Da li je Sud prekoračio granice tumačenja načela javnosti suđenja kada je odlučio da svoje službene dokumente ustupa na slobodno korištenje javnosti? Zašto Sud rizikuje da se korištenjem pojedinih dijelova sudskog dokumenta sutra sklapaju neki drugi materijali koji mogu lansirati sasvim drugu poruku suđenja? Da li je to u interesu pravičnog suđenja, koje mora biti najviši standard demokratskog društva? Na kraju, da li je ustupanje snimaka suđenja i rizik nekontrolisane upotrebe u interesu optuženih, za koje važi pretpostavka nevinosti sve dok se njihova krivica ne dokaže pravosnažnom presudom? Da li se ustupanjem snimaka iz sudnice suđenje prebacuje u javni prostor, a optuženi prije presude izlažu jednoj vrsti javnog linča? U evropskim zemljama se čak i u javno objavljenim pravosnažnim presudama izostavljaju imena osuđenih kako bi se zaštitila njihova prava. Čini se da je Sud s praksom objavljivanja zapisnika i video-snimaka iz sudnice neoprezno ušao u sferu kršenja ljudskih prava i svojevrsnog samosaplitanja i ovo je još jedan u nizu slučajeva koji otvaraju pitanje odgovornosti pravosuđa u najširem smislu. Vrijeme je da se otvoreno i javno razgovara u kojoj mjeri pravosuđe danas postaje faktor društvenog rizika.

U Norveškoj nikome nije palo na pamet da postavi pitanje zašto je sudija zabranio snimanje Brejvika. Norveško društvo razumije da su problemi koje je otvorio jedan sudski slučaj mnogo dublji i mnogo ozbiljniji da bi ih zamaglila nebulozna priča ubice, za koga se još pouzdano ne zna da li je teški duševni bolesnik ili uračunljivi prestupnik.

(Autor je sudija Suda BiH)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije