Čini mi se da se nikada šira javnost Republike Srpske nije uključila u razmatranje reformi koje provodimo i koje tek treba da provedemo da bismo stvorili ekonomiju koju neće karakterisati ovakva nezaposlenost, trgovinski deficit i drugi problemi. To je šteta jer je shvatanje i podrška najšire javnosti u provođenju reformi od ključnog značaja za njihov uspjeh.
S druge strane stručna javnost i političari su se, uglavnom, podijelili u dva tabora. Jedan, koji bismo mogli nazvati povratak otpisanih, zagovara mnogo jači povratak države u ekonomiju. Ovaj tabor uglavnom čini "stara garda" predratnih menadžera, akademskih radnika i partijskih funkcionera. Drugi tabor bismo mogli nazvati kvantni skok u liberalnu ekonomiju i uglavnom ga čine mlađi ekonomisti, te oni koji su imali priliku živjeti i raditi u zemljama razvijenog Zapada. U najkraćem, ovaj tabor zagovara trenutnu privatizaciju svih državnih preduzeća, liberalizaciju poslovanja sa pratećim otpuštanjem velikog broja državnih službenika, trenutnu restituciju imovine koju su vlasti komunističke Jugoslavije "nacionalizovale" itd.
Gdje je istina?
Po mom skromnom mišljenju, istina je po običaju negdje u sredini. Evo i zašto...
Glavni argument zagovornika povratka države je da se nekada, u bivšoj Jugoslaviji, živjelo bolje. Svi su radili, plate su bile redovne, putovalo se po svijetu sa čuvenim crvenim pasošem itd. Ne sporeći da je tako i bilo, hajde da vidimo i naličje tog uspjeha. Prije svega, i pored rasta standarda, istina je da je nas komunizam u relativnom smislu (spram sličnih evropskih zemalja koje su se priklonile kapitalizmu) ekonomski unazadio. To se lijepo može vidjeti ako uporedite RBDP u Jugoslaviji, Grčkoj, Španiji, Portugalu recimo 1940. i 1990. Mi se hvalimo našim uspjehom, a istina je da su nas sve ove zemlje pretekle u tom, kako mi mislimo, po nas slavnom periodu. Osim toga, taj model razvoja je očito dosegao svoje maksimume još krajem sedamdesetih godina. Ko se sjeća može da posvjedoči da su osamdesete karakterisale i nestašice svih vrsta roba od benzina do šećera, inflacija i još štošta, a to se nekako gura pod tepih i zaboravlja. Tako se čitav ovaj argument svodi na to da je bilo loše, ali je ipak bilo bolje od onoga što je uslijedilo. I to je istina, ali istina koja nam sugeriše ne povratak u državnu ekonomiju (kako prvi tabor sugeriše), već da izbjegavamo gluposti kakva je rat! Jer nas je unazadio rat i ratna pljačka, a ne privredne reforme!
Da li ovo znači da bismo mi trebalo da se u potpunosti priklonimo liberalnim reformama? I ovdje je, po mom mišljenju, odgovor negativan. Ne zato što nam nije potrebna liberalna ekonomija već što je nemoguće doći do nje provodeći reforme "preko koljena". To znači da bi se, na primjer, brza privatizacija svih državnih preduzeća vjerovatno pretvorila u pljačku istih gdje bi oni koji su bliže vlasti došli u posjed imovine sa kojom ne znaju šta da rade. Dogodilo bi nam se ono što se dogodilo Rusiji sa njenim tajkunima, a to nije put u građenje konkurentne ekonomije. Restitucija bi se pretvorila u pljačku ove generacije poreskih obveznika, a da bi se obeštetile porodice onih kojima je prije više decenija načinjena nepravda. Otpuštanje birokratije bi samo povećalo broj izdržavanih lica itd.
Zato je nama potrebna zlatna sredina. Nama su potrebne postepene liberalne reforme i privatizacija gdje će država izaći iz proizvodnih djelatnosti, a ojačati svoju ulogu u podsticaju osnivanja malih i srednjih preduzeća (recimo putem inkubatora malog biznisa), privlačenju stranih investicija (tu mnogo možemo da naučimo od Srbije), te podsticati ukrupnjavanje domaćih firmi putem spajanja i pripajanja te klastera (npr. u maloprodaji i građevinarstvu). Smanjenje administrativnih prepreka i jačanje pravne zaštite investitora se podrazumijeva.
Šta smo dosad učinili? Uzećemo za primjer tri sektora koja se u javnosti često spominju. Prvi je zdravstvo. Ovo je jedan od svijetlih primjera jer je država dozvolila osnivanje privatnih zdravstvenih institucija koje konkurišu državnim za sredstva iz Fonda zdravstva. I tu ima dosta problema, ali je pravac dobar.
Primjer koji pokazuje da se i dobra ideja može izvitoperiti je reforma visokog obrazovanja. Iako je država i ovdje dopustila osnivanje privatnih visokoškolskih institucija, ovo za razliku od zdravstva nije dovelo do jačanja konkurencije. Zapravo, ako pogledate upisnu strukturu većine privatnih fakulteta (čast izuzecima, ali nema ih puno), vidjećete da se na njih uglavnom upisuju studenti koji su godinama neuspješno studirali na državnim fakultetima, lošiji srednjoškolci i stariji ljudi kojima diploma treba da zadrže radno mjesto. Na ovaj način državni fakulteti se nisu reformisali jer im ovakvi privatni fakulteti ne predstavljaju ozbiljnu konkurenciju pa otuda i problemi na državnim fakultetima o kojima se ovih dana govori u javnosti. Zato bi reforma visokog obrazovanja trebalo da podrazumijeva ne samo osnivanje privatnih fakulteta, već i insistiranje na kvalitetu njihovog rada (što je suprotno čistoj liberalizaciji), te da država sredstva za finansiranje studenata ne dodjeljuje isključivo državnim fakultetima već da stipendije daje najboljim srednjoškolcima (što je na fonu liberalizacije). A gdje će oni odnijeti ova sredstva trebalo bi da zavisi samo od njih, pa bi se pojačala konkurencija i posljedično kvalitet u visokom obrazovanju, bez obzira ko je vlasnik fakulteta.
Treći primjer je energetika u kojoj imamo toliko neiskorištenih resursa. Dobro je što je država dozvolila i privatnicima da grade energetske objekte, jer ćemo na taj način brže doći do novih kapaciteta, ali je loše što se nije više poradilo na osnivanju privatnih elektroprenosnih mreža koje još uživaju monopolski položaj.
Ukratko, u skoro svim segmentima se rade neke dobre stvari, ali nisu dovoljne, i nisu dovršene da bi dale adekvatne rezultate.