Zbog povećanog broja lažnih azilanata iz BiH, mahom romske nacionalnosti, BiH ozbiljno prijeti suspenzija bezviznog režima. Ukoliko hitno ne učinimo nešto da smanjimo broj lažnih azilanata, iz Evrope upozoravaju da bismo opet mogli u šengensku magareću klupu.
Ali, prije nego što se svi skupa raskukamo što ćemo možda ponovo, disciplinovano i tiho u redovima pred ambasadama moliti za šengensku vizu, zapitajmo se šta to motiviše naše romske sugrađane da odavde žele pobjeći, glavom bez obzira, i pritom biti toliko očajni pa svjesno trpjeti poniženja nedostojna čovjeka samo zbog nade da će ih tamo negdje u Evropi u nekom birou za primanje zahtjeva za azil neki smrknuti, antipatični službenik ponuditi šoljom toplog mlijeka ili sendvičem dok se njihov zahtjev za azil obrađuje? Rome smo odvojili od nas "normalnih", njihova naselja su na periferijama naših čistih i umivenih gradova, ne želimo ih edukovati u školama, zaposliti u firmama, rezervisanim samo za "konstitutivne" i za "normalne ostale". Rome puštamo da se sami snalaze, bez ikakve perspektive i šanse da se uklope u društvo. Svakom novorođenom romskom djetetu zagarantovan je izbor između džeparenja i sakupljanja starog željeza za neku crkavicu. I šta im onda preostaje? Znaju oni dobro da azil ne mogu dobiti. Ali, barem im ostaje nada da će koji mjesec živjeti koliko-toliko dostojanstveno, a možda će i zaraditi koji evro prije nego što ih deportuju kući. Da nije ovako tragično, bilo bi mi ironično što smo se sjetili da imamo Rome tek kad smo shvatili da bi nas mogli "koštati" bezviznog režima. Možda bi u njihovim zahtjevima za azil Evropi trebalo da opišemo kako ih ovdje tretira većina. Ali ne vjerujem da bi ih i tada primili.