U posljednjih 13 godina u RS je pomilovano 686 osuđenika. Bivši predsjednici nisu bili milostivi samo prema ljudima koji su skrivili saobraćajne nesreće, krali šumu ili se potukli u lokalnoj kafani.
Oni su oslobađali i pravomoćno osuđene za teška ubistva, ali i potpuno brisali presude privrednim kriminalcima osuđenim za "prilagođavanje" zakona svojim potrebama, za vlastitu materijalnu korist, a na štetu cijelog društva. Gotovo samo po sebi ovdje se nameće nekoliko pitanja: Da li su naši bivši predsjednici u nekom "srodstvu" s tim ljudima "savitljivog" morala?
Da li su oni, kao, možda, i njihov kolega iz FBiH, to radili i za novac? Da li oni nešto "duguju" tim lopovima, i ako duguju - šta? Predsjednik bi, po definiciji, trebalo da predstavlja ono najbolje i najvrednije u društvu. Svaki blam, greška ili prestup predsjednika idu na moralni konto cijelog društva. Ne radi se ovdje o tome da li predsjednici griješe, jer naravno da i oni prave gluposti. Recimo, američki predsjednik Bil Klinton pomilovao je svog brata zbog posjedovanja kokaina.
Njegov nasljednik Džordž Buš pomilovao je prijatelja zbog lažnog svjedočenja, a dan kasnije pomilovanje je povukao. Bivši njemački predsjednik Kristijan Vulf bio je još originalniji: Pomilovao je sam sebe zbog "sređivanja" kredita za stan. Institut pomilovanja postoji da pokaže da država ne posjeduje samo represivni aparat - policiju, vojsku i sudstvo - već da može iskazati milost prema prekršiteljima koji su u trenutku slabosti ili nepažnje počinili nešto što poslije na duši nose cijeli život. Ali ako nam pomilovanje služi da iz zatvora puštamo ubice i kriminalce koji su pokrali ovo društvo, onda ne samo da nam takav predsjednik ne treba, nego nam ne treba ni takva država. Ili će moralno postupanje i odgovornost krenuti od samog vrha, ili ćemo svi kao društvo ostati na dnu.